Bepo, pometač ulica, radio je svoj posao rado i temeljito. Znao je da je njegov rad potreban. Kad bi meo ulice, činio je to polako i jednolično: kod svakog koraka jedno disanje, i kod svakog disanja jedan zamah metlom.

Korak - disanje - zamah metlom - korak - disanje - zamah metlom... Ponekad bi malko zastao i razmišljao gledajući preda se. Zatim bi nastavio: korak - disanje - zamah metlom -korak disanje - zamah metlom...

Dok bi se Bepo tako pomicao i pred sobom promatrao neočišćenu ulicu, a iza sebe očišćenu, dolazile bi mu često velike misli. Ali bijahu to misli bez riječi, misli koje se vrlo teško mogu drugima priopćiti. Slično kao neki određeni miris kojeg se jedva još sjećamo ili kao neka boja o kojoj smo sanjali.

Nakon rada sjedio je Bepo kod djevojčice MOMO i tumačio joj svoje velike misli. Ona ga je na poseban način slušala. Zato bi se njemu razvezao jezik i pronalazio bi prave riječi: "Vidiš Momo", govorio bi on, primjerice, "to ti je tako: Ponekad imaš pred sobom vrlo dugu ulicu.

I misliš: strašno je duga, nemoguće ju je očistiti; znaš, tako misliš." Pogledao bi šuteći preda se i onda nastavio: "I, tada se počneš žuriti. I žuriš se sve više i više. Ipak svaki put kad pogledaš, vidiš da ulica pred tobom nije nimalo kraća. Počneš se još više napinjati i tada te uhvati strah, a na koncu izgubiš dah te ne možeš dalje.

A ulica je još uvijek tu. Tako se ne smije činiti." Bepo je kratko vrijeme razmišljao i nastavio: "Ne smije se nikad misliti na cijelu ulicu najedanput, razumiješ li? Mora se misliti samo na sljedeći korak, na sljedeće disanje, na sljedeći zamah metlom. I uvijek ponovno samo na sljedeći".

Ponovno je zastao i razmišljao prije nego je dodao: "Takav rad donosi radost. To je važno. Tada se posao učini dobro. Tako to treba da bude."

Nakon duge stanke nastavio je: "Odjednom vidiš da je cijela ulica očišćena - korak po korak. Uopće ne znaš kako, a i ne izgubiš dah."

Klimajući glavom, Bepo je rekao na kraju: TO JE VAŽNO!

(Prema: M. Ende: MOMO)