Nakon godinu dana poznanstva i intenzivnog rada na zajedničkim projektima, zaključila sam: "Ovo je savršen primjerak idealnog muškarca." Vrijedan, obrazovan, kreativan.. Najomiljeniji šef kojeg poznajem, sudeći po onome što njegovi suradnici govore o njemu, a pri tome meni osobno nije šef.
Dakle, po mojoj osobnoj etici, nema nikakve prepreke da postanemo par. Osim toga, neki nas već i vide kao ne samo poslovne partnere. I doista, kad stanem pored njega i dok razgovaramo, obuzima me neki ugodan osjećaj sklada i bliskosti. Ovako i onako. Kao da u neku ruku već i jesmo ljubavni par. Samo se nismo javno izjasnili kao takvi. I bez potrebe za nekakvim fizičkim spajanjem.... Iako ne sumnjam da bismo mogli harmonirati i u krevetu.... No, to nije smisao. To sam mu i stavila do znanja kad sam jednom osjetila da bi moglo krenuti u tom pravcu. 
Držimo se posla, moralnih principa i profesionalnosti kojom smo izgradili zid za osjećaje i za potencijalni odnos dvoje ljubavnika. Muškarac sa smislom za humor, sa dovoljno ironije da razluči bitno i nebitno, jednostavan, nimalo prepotentan, ne blebeta u prazno, radi zanimljiv posao koji voli i pri tome zarađuje više od mene. I to svojim radom i sposobnostima.
Meni je to bitno u partnerskim odnosima kakvim god. Ne volim raditi (a ni spavati) s lijenčinama koji trube u prazno, koji kukaju da ne valja ovo ili ono, kojima je sve naporno, koji ništa ne poduzimaju za dobrobit sebe i svijeta oko sebe. Kad naletim na takve odmah mijenjam program i projekte. Osim karakternih osobina, ovaj Mr.Perfect i fizički izgleda dobro, zdrav i njegovan. Uredan. Tip-top. Slobodan, neovisan, ma sa svim osobinama naj, sa svim vrlinama i manama naj... u svakom pogledu sve naj, naj...
Ukratko, moj tip.  I kud sad s njim? :)