Moj je uzdah otišao,
otići će i tvoj s tugom,
ako se sretnu,
što će reći jedan drugom?
Ja ne pjevam, ne sviram gitaru, ali sinestezijom mojih osjetila gledajući beskraj ovog ljetnog neba čujem simfoniju mora nad meni najdražim gradom na svijetu.
Osluškujem zvuk orgulja i
krik galeba i šumove snenih vala,
dok lice voljenog grada
miluje ruka nježnog maestrala.
Grad mojih praotaca
vječnu ljubav treba
u ljepoti sunca i
treperavim očima neba.
Vidim te dragi grade
u simfoniji mora
u bljesku svake zvijezde
u snu dok budi me zora.
a onda se sjetih školskih dana i šetnji Kalelargom, Novom rivom, lutanja kroz Fošu do Četiri kantuna i prvih ljubavnih boli.
Tko bi znao što se zbiva
u smetenom srcu mom,
govorim si, ne volim te,
a luda sam za tobom.
Moji jadi bijahu vali
morski vali što se nižu:
netom jedni odu
drugi jadi eto stižu.
Završit će ljubav moja
završit će i moj vaj,
završit će jadi moji
svemu će doći kraj.
Ja nisam više ona što jučer stihove plave i pjesme profane stvaraše, u čijim noćima slavuji prebivaše, a cvrkut ševe zoru najavljivaše.
Postadoh gospodaricom vrta mojih snova, vrta u kojem žar mladosti moje se mirisom bijelih ruža, mirisom sjete i tihog nespokoja danonoćno širi.
Da, doista odrastoh do djeteta.