Ljubav,

istinska, čudesna, vjerna, zamišljena

ispod baldahina neba, ta beskrajna iskra ognja neugasivoga, još uvijek

pobjeđuje sve...

Stavljaju joj okvire, lance, pokušavaju je diferencirati, secirati,razdvajaju je na tisuću dijelova, daju joj oblike, moraliziraju o njoj,

teoretiziraju...Dijele je na moguću i nemoguću,

ostvarivu i neostvarivu...Zamišljaju kako bi je trebali voditi ili ne voditi, za uzicu, ili bez uzice,

neki se ponose što je tako pravilno iznose,

neki se sakrivaju kad treba u ime baš te ljubavi istupiti, strahovima okružuju svoju nesigurnost

i gledaju lica drugih, kada se ta ljubav čini drugačija

nego što je stvorena ljudskim umom

a ne srcem...

A prava ljubav JEST drugačija...

Kada je u nama, ništa i nitko nam ne može nametnuti svoju sliku i viziju te ljubavi..

U svakom trenutku,stat ćemo iza te ljubavi,bez imalo razmišljanja o drugima, bez imalo sumnje

da li je to Istinska ljubav ili nije..

Nećemo podleći onom što se govori, nego vjerno čuvati ono što u sebi otkrivamo kao najdragocjeniji biser...

Prava ljubav se ne hvali, i uvijek rađa najljepši izričaj...kroz stih, glazbu...umjetnost..

I nema granica...Ne postoji oblik, tijelo, ograničenost, koja će ljubav između dvoje istinskih zaljubljenika zaustaviti...

Da li postoji? Ili je zarobljena u krletku iluzije?

Duboko vjerujem da postoji...Iluzija je ne vjerovati u tu postojanost...