"Pjesnici treba da izgovaraju istinu,najveću i najneugodniju. Intimna dijagnoza sebe samoga, uvijek

i svagda...Seizmografija misli i uvjerenja...

Muči me nostalgija za onim što je bilo, a neće se više vratiti...Za vlažnim, rosnatim, tihim jutrima, za slobodnim lirskim svitanjima, kada između rose i blistavih zvijezda nije bilo ničeg, nego samo mi, zvijezde i rosa.

Bili smo slobodni kao psi. A danas između zvijezda i rose stoje imperativi kao jače sile. Nema više neposrednog, slobodnog odnosa između zvijezda, rose i nas. Postoje imperativi. Postoji ovo sve što se zove: "Sve ovo"! Jer danas više nema paysagea, ni jablanova na ravnici, ni oblaka...

Plač za zvičajem slobodnih inspiracija kojih više nema. Peron čađav, prljav, popljuvan, stotine tisuća, milijuni putuju, a čovjek ne može da otputuje nikamo. Rešetke, menažerija, soldateska....Pjesme soldateske..I čovjek koji se pojavio kao natprirodna snaga i počeo da intervenira u prirodi, prevladavajući nemoćno bitisanje među elementima, tu u ovom povijesnom trenutku, taj isti čovjek je potpuno poludio i postao opasniji od tigra...

Da li sam iznad ovog rata? Velik, smion i čist pogled iznad i naprijed i preko njega, dokle? Pomisao nad velikom spoznajom da se pobjedonosno uzvisujem iznad ove zbrke, ispunja me samosvjesnim ponosom dostojanstvenoga osjećaja čistoće. Jasna bistrina nad ratovima i nad državama i nad svime što se zbiva u ovim nizinama duha ljudskog,

Dobro je biti orao i kružiti nad vrhuncima. Čelo, krije takve misli, tvrdo je i golemo, kao kamenolom.Takvo je čedo mramorni kamenolom u visokim brdima koje prkosi svjetovima i vihorima.

Ako razgovara, razgovara sa zvijezdama..."

Savršenstvo iskrenosti, i vizije velikog duha...Kada bih povukla paralelu, pomislila bih da se ništa previše nije promijenilo, niti pomaklo značajno naprijed.. Ovo je Krleža pisao davne 1916. godine...Soldateske ratuju i dalje..Čovjek je i dalje u centru svijeta i prirode, ali..Ljepota i čistoća velikih duša koje su ostale na zemlji, neprestano raste..Ljudi se počinju buditi iz letargije i vlastitog egoizma i samosvijesti...Priroda upozorava...Nježno, a ponekad i grubo vuče ljude za rukav, šapčući da će za jedan čin ljubavi prema njoj vratiti stostruko...Čini se, da se unatoč  nekakvom kaosu, ipak nešto pomiče...Svjesnost trenutka postaje sreća trenutka...Nijedna soldateska ne može nadjačati armije zaljubljenika, koji čeznu za savršenjim iscjeljenjem, iscjeljenjem čistom ljubavlju, prvo počevši od sebe, pa onda sve oko sebe...

Što reći? Ipak se sve kreće i pokreće..U pravom smjeru, dok ima onih koji su voljni biti u osovini toga točka, za ispunjenje buduće vizije savršene sfere sklada i ljubavi..Sa pjesnikom JANOM PANONIJOM VITEZOM, CITIRAM NJEGOVU PREDIVNU, KRATKU PJESMU:

               O sebi

  Ti, što želiš upaliti svjetiljku noćnu

 Ne traži kremen ni ognjišta plam,

 Jer srce moje ljubavnim žarom plamti

 I svjetiljku ću ti srcem upaliti sam.

Dovoljno je otvoriti srce ...Sve drugo će doći samo po sebi...