Dobar prijatelj me je već nekoliko puta pustio na cjedilu u trenutku kada sam ga najviše trebao.

 
Supruga se je potpuno zapustila, više ne polaže toliko na svoj izgled, kao što je to činila nekada. Ima sve manje vremena za mene, a ako ga i nađe, to vrijeme je ispunjeno brzim i isprekidanim pogledima na sat.

 
Djeca su odrasla i dolaze kući samo na spavanje, usput otvorivši frižider da vide ima li štogod za jelo.

 
Susjedi su nas prestali posjećivati i katkada mi se čini da živimo poput pustinjaka.

 
Kuća je iako sve češće prazna, naizgled sve manja.

 
Sa zidova se ljušti boja, a letvice na nekad lijepoj drvenoj ogradi su načete zubom vremena, polomljene.

 
Nekad lijepa, zelena trava u vrtu ispred kuće je rasla u divljim čupercima, a stara, drvena klupica ispod sjene stoljetnog stabla pamtila je i bolje dane.

Jednog sam dana otišao na posao kao i obično.
Na stolu me je čekala čestitka povodom ugovora na neodređeno, a oko moga stola su se okupile kolege i kolegice, noseći pladnjeve s narescima i pićem.

 
Bio sam ugodno iznenađen i umalo nisam zaplakao od olakšanja zbog novog ugovora.
Tek tada sam postao svjestan koliko mi znači ovaj posao.

 
Nazvao sam najboljeg prijatelja da s njim podijelim veselu novost, ali njega nije bilo kod kuće. Njegova mi je žena rekla, kako leži na kirurškom odjelu u bolnici, jer je već dugo bolestan. Osjetio sam stid kada sam shvatio koliko je vremena proteklo otkada sam posljednji puta nazvao svog prijatelja iz djetinjstva.

 Posramljen i nesretan otišao sam s posla ranije, želeći ispričati ženi što se dogodilo mom prijatelju i tako makar malo olakšati svoju savjest. Parkiravši kola ugledao sam svoju ženu odjevenu u staru i preveliku trenirku, kako nespretnim pokretima pokušava popraviti rasklimanu ogradu.

Umjesto da se trudi urediti i biti mi privlačna, kleči na koljenima i radi ono što sam već davno prije trebao učiniti ja. Po drugi puta tog dana preplavio me val srama. Stidio sam se čovjeka kakav sam postao.