Časopis broj 65

Riječ urednika

Početkom svake godine u nama se budi nada da će nam se u nadolazećem razdoblju ostvariti bar neke od naših želja. Pritom ne razmišljamo previše je li ostvarenje tih želja doista najbolje za nas, niti uzimamo u obzir mogućnost da nas život može iznenaditi i pružiti nam važnije i korisnije izazove od naših trenutačnih želja i planova.

Želje možemo podijeliti u dvije vrste: one čije ostvarenje ovisi jedino o nama samima i one čije ostvarenje ne ovisi o nama nego o posebnim okolnostima, drugim ljudima, itd. Bilo bi bolje kad bismo se više orijentirali na želje koje prvenstveno ovise o nama samima, o našem vlastitom naporu. Jer, svima nam je iz iskustva poznato da ne znamo dovoljno cijeniti ono do čega smo došli bez uloženog truda, da nam to ne pruža očekivano zadovoljstvo, niti nam donosi osobitu korist.

Za nas nije uvijek dobro i korisno sve ono što u danom trenutku želimo. Dijete kojem se ispunja­ju sve želje stalno će htjeti nove igračke. Ali, koliko god je igra korisna kao način učenja, dijete će s vremenom, kako bude odrastalo, napuštati svoje igračke.

A što je s nama odraslima? Jesmo li se doista prestali igrati, jesmo li dovoljno razvili svoju ličnost i postali odgovorni, odrasli ljudi?

Ako je suditi po svijetu kakav smo izgradili, izgleda da još nismo nadišli stanje djetinjaste zaigranosti. Izmislili smo različite oblike intelektualnog egocentrizma kojima sebe stavljamo u središte svijeta, ne prihvaćajući ništa što nije u skladu s našim vlastitim subjektivnim mišljenjem. Igramo se tehnološkim igračkama s ciljem što veće zarade. Neodgovorno smo oslobodili goleme sile kojima nismo u stanju vladati u skladu s prirodnim zakonitostima, a što je u konačnici rezultiralo razornim posljedicama za cijeli planet. Pokazuje se da isključivo intelektualno obrazovanje ne pomaže mladima da odrastu, nego im samo omogućuje ispunjenje materijalnih želja. Danas se mlade uči kako zaraditi novac, a ne uči ih se kako razviti vlastitu ličnost i biti odgovoran građanin. Dopuštamo da vlada mišljenje da se novcem može kupiti sve, no, to što kupujemo samo je ono što se nekada nazivalo “kruha i igara”.

Smisao života odrasle osobe ne sastoji se u neprestanom ispunjavanju vlastitih želja, nego u prihvaćanju određenih odgovornosti koje pred nas postavlja život u zajednici s drugim ljudima, a za to je potrebno razvijati vlastitu ličnost kako bismo bili bolji i korisniji sebi i drugima. O tome nam C. G. Jung kaže: Ne dijete, nego odrastao čovjek može dosegnuti ličnost kao zreli plod ovom cilju usmjerenog životnog rada. U dosezanju ličnosti leži ništa manje do najbolji mogući razvoj cjeline jedne određene osobe. Uopće se ne može sagledati koliki je beskrajni broj uvjeta neophodno ispuniti da bi se ovo postiglo. Za to je potreban cijeli ljudski život sa svim svojim biološkim, socijalnim i psihičkim aspektima.

U tom smislu Konfucije, najpoznatiji kineski filozof, za kojega se kaže da nije imao učitelje nego samo učenike, o sebi govori: U petnaestoj sam se posvetio učenju. U tridesetoj sam imao svoj stav. U četrdesetoj nisam više imao iluzija. U pedesetoj sam znao svoju sudbinu. U šezdesetoj sam raspoznavao istinu u svemu što bih čuo. U sedamdesetoj sam mogao slijediti želje svoga srca, a da ne učinim krivo.

Doista, možemo li zaželjeti sebi išta više od toga da mi sami budemo bolji?

 

http://www.nova-akropola.hr/