Duboko u prostranstvima ljudske duše, tamo gdje svijetlost grli spoznaju, ne postoji tmina, nema tuđih boja jer svaka duša ima svoj univerzum boja. Boje, to lomljenje svijetla u Kohinoru naše svijesti je doista naš, samo naš doživljaj i nitko do nas samih nemože znati što je bijela kojom bojimo dan, ne može osjetiti snagu naše crvene ili nježnost plave, niti toplinu ljubičaste. U bojanki naših snova blješte boje kojima još nitko nije nadio ime, jer to su samo naše boje, to su valne duljine kojima mi spoznajemo svijet. Lažu oni koji kažu da nam je znanost raskrinkala dugine boje jer ih je pretvorila u valne duljine svijetlosti, jer ih je ogrnula odorom izračunjljivosti i tumači ih zakonima fizike.
Boje su tu i svatko od nas ih doživljava svojim unutarnjim očima jer boje u stvarnosti nemaju imena one su nijanse naših snova.
Priroda se iskri u tim nijansama, mi poetčno kažemo da nam sunce život zlati, mjesečina mu srebro daje, a sve oko nas pliva u divnoj boji svjestkog oceana, sve blješti krisalima u kojima sjaje oči našeg srca.
Istina je da postoje Daltonisti, ljudi koji nemaju osjećaj za boje.
Zbog toga se ponekad upitam kako bi za mene izgledao svijet u crno- bijelim tonovima, u tonovima tih takozvanih ne boja, pitam se kako bi izgeladala cvjetna livada u proljeće, kao bih doživjela čaroliju prirode u jesen, a kako ljeskanje sunca u kapljicama kiše, kako bih doživjela kristalni most između neba i zemlje?
Pročitala sam u knjizi "Qualija" članak Frank Jackson- a. o znanstvenici Mary neuropsihologinji koja je cijeli svoj život bila zatočena u crno-bijeloj sobi. Obrazovana je kroz crno-bijele knjige i crno-bijelu televiziju i na taj je, crno-bijeli, način naučila sve što se može znati o fizičkoj naravi svijeta. Dakle, uvjetno rečeno, Mary zna, sve; fiziku, kemiju, neurofiziologiju, kao i sve što slijedi iz toga. Njoj su poznati svi podatci fizičke prirode, ona zna sve što se može teoretski naučiti, ali Jackson kaže da Mary nikako ne može sve znati jer joj nedostaje iskustvo spoznaje boja, nedostaje joj istinski doživljaj prelamanja svijetlosti u prizmi njene svijesti. Poziva nas da zamislimo kako su njeni tamničari odlučili jednoga dana da je vrijeme da ona vidi boje.
Prvo što je vidjela u svijetu izvan crno- bijele tamnice je crvena ruža. Jedna njoj nepoznata nijansa u igri svjetlosti i tame se odjednom pojavila u njenoj svijesti.
Kako će reagirati, hoće li se iznenaditi ili samo odmahnuti rukom?
Jackson tvrdi da će se Mary iznenaditi, jer će po prvi puta vidjeti onu nijansu koju je do tog trena poznavala samo kao valnu duljinu svijetlosti.
Hoće li prepoznati koja je to valna duljina? Hoće li joj znati nadjenuti ime?
Jedno je sigurno, ona je naučila nešto novo, sigurno je da se u tom trenu promijenila njena percepcija svijeta. Ta tvrdnja dokazuje da postoje objektivne i subjektivne kvalitete u vezi sa doživljajem boja, a time i doživljavanje svijeta u kojem živimo. Iz crno- bijelog svijeta Mary izranja u nepoznatu šarolikost univerzuma. Iskričave krijesnice trepere u njenom umu, bezimene nijanse svjetlosti joj pune oči, spoznaja se širi i ona spoznaje da u njoj samoj postoji cijeli svijet, da se u njoj krije vjekovima tražena Atlantida i da ona svojim srcem i treptajima svojih neurona boji život bojama svoje spoznaje i otklanja tminu iz svijeta svoje svijesne spoznaje.
bglavac
irida
edin.kecanovic
