Tek oni koji nauče misliti i osjećati "srcem" razumjet će priču koju nam mozak, posredstvom utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.
"Oni koji proučavaju neurofiziologiju ljudskoga intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima." Penfield
Tamo na vrhu, u oblacima, se skriva tajnom ovijena istina našeg stvarnog postojanja, univerzum umnoga u nama. Smjestivši se na samom vrhu našeg tijela unutar kostiju lubanje, mozak, svojim besprijekornim radom sudjeluje pri nastajanju naših misli, usmjerava naše osjećaje, stvara našu svjesnu spoznaju stvarnosti, oblikujući naš utjelovljeni um.
Smatraju ga najkompliciranijim sustavom univerzuma. Ta tvrdnja, jasno, godi čovjeku i njegovoj samosvijesti, ali kao što univerzum svojim pokretom priča svoje priče i ne odaje sve svoje tajne, tako nam mozak mislima poručuje da do sada nitko nije uspio do kraja razjasniti njegovo, tajnom obavijeno, djelovanje, da nitko nije uspio stići do izvora energije kojom on neprekidno širi univerzum umnoga u nama.
Priča koju mi mozak priča slična je bajki koja još uvijek nema završetka. To je priča o evoluciji čovjeka, kojoj je mozak svojim razvojem promjenio tijek. Osjećajući se dobro u čovjekovom tijelu, za uzvrat mu je podario svjesnu spoznaju i mogućnost izražavanja i opisivanja svjesno spoznatih činjenica. U tom vremenu je mozak naših davnih predaka, počeo spoznavati, ponavljati i pamtiti podražaje, predavati ih umu koji ih je obrađivao i vraćao u mozak kao nove podatke. Pohranjujući te podatke mozak je postao sam izvorom novih informacija. S vremenom to više nisu bili samo fiziološko, biološkokemijski procesi nego su se u moždanim ćelijama počeli odvijati dinamički procesi povezivanja različitih utisaka koji su, kao bljesak svijetlosne energije, stizali u njega i širile njegov utjelovljeni um koji je postajao sličan zvjezdanom nebu. Svaki novi podražaj, svaka nova ideja je zasjala zvjezdicom nove spoznaje. Te iskrice su proizvodile novu energiju, jedinu energiju koja je brža od svjetlosne, čovjekovu misao.
Spoznaja da ljudski mozak nije jednosmjerno računalo, da je njegovo djelovanje umreženo i izloženo neprestanim podražajima koji u njega stižu iz tijela i svijeta oko njega, te činjenica da je upravo istinitost slike tog svijeta proizvod djelovanja svakog pojedinog mozga i njegovog utjelovljenog uma, revolucioniraju naša neurološka saznanja. U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. U njegovoj djelatnosti su pohranjene naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome.
U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, pamćenje spoznaja i doživljaja, kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?
Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?
Odgovori se nalaze u tvrdnji da mozak i utjelovljeni um odlučuju zajedno, da se u univerzumu umnoga u nama odvija cijeli moj život.
Mi smo uvjereni da sami, svijesno donosimo odluke i da onda sljedeći ih djelujemo u svakodnevnom životu. To je za nas samo po sebi razumljivo. Rijetko tko dolazi na ideju da mi ne radimo uvijek ono što odlučujemo, nego smo odlučili ono što već radimo.
Neurofiziolog Benjamin Libet je ispitivajući različite akcione potencijale u čovjekovom mozgu došao do zaključka da u čovjeku ipak postoji Freudovo podsvjesno " Ono", što komunicira s mozgom prije čovjekove svijesti.
Po tome izgleda kao da u našoj glavi postoji "Zombi", pa se pitamo: Da li se može upoznati tog "Zombija", to podsvjesno u nama, to naše fenomenološko, egoistično "Ja" ?
Znanost nam tvrdi da je to moguće.
Neckerova kocka, poznata iz mnogih testova svjesnosti i spoznaje, koju je konstruirao, švicarski kristalograf, Albert Necker.
Promatrajući kristal oblika kocke pod mikoskopom, činilo mu se da kristal mijenja oblik. Nacrtao je kocku na papir i promatrao je. Kocka je, kao i kristal, pred njegovim očima mjenjala oblike. Prema tome je zaključio da se metamorfoza kocke ili kristala ne događa na papiru ili u kristalu, nego u njegovom mozgu. To je dokaz da je naš mozak svojim, neprestanim i često za nas tajnovitim djelovanjem, posrednik u svim svjesnim i podsvjesnim životnim procesima. Kristalni dvorac u našoj svijesti izrasta neprestanim djelovanjem našega mozga, titranjem malenih neurona koje je znanost poetski nazvala leptirićima.
Znanost je svojim sve bržim i bržim razvojem izazvala revoluciju u gradu sanjajućih knjiga, u našoj svjesnosti, revoluciju 21-og stoljeća.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
bglavac
irida
edin.kecanovic
