Branimir i Ratimir sjede na ulici.. Na drvenoj maloj klupici,u sumrak..

Ratimir: Vidje li ti, Branko,tko je ono na

         kraju ulice? Da nije onaj koji reče

          da će doći?

 Branimir: Ma,pogledaj bolje na kraju ulice

             bezglavi neki goli stvor,koji na

             kraju i bez glave ostade...Kako

              opće tako bezglav može čekati   onoga kojeg i mi čekamo?

  Ratimir: A možda je pametno učinio?

            Ostavio si je samo srce..

Branimir: Ma daj, Ratimire,srce bez

           Pameti je kao motor bez ulja:.

Ratimir: Branimire,srce kao prvo, nije mašina..Bedak si,samo mozgom razmišljaš..Možda baš goli i bosi, bez ičega trebamo čekati Onog...kako se ono zvaše?

Branimir: bezimeni..tako se zove...A,što ako onaj kojeg čekamo ne traži ni srce?

Ratimir:

Sad tek ništa ne znam...Što onda da mu pružimo?

Branimir: Pa..NIŠTA...On će doći očito,

          kada budemo svjesni da mu ništa

         ne možemo dati, jer sve ima...

Ratimir:

        I zašto ga onda uopće čekamo?

 Branimir:

        Čekamo ga, dok ne shvatimo da uopće neće ni doći..Jer od nas nije ni odlazio..

 Sva čekanja su prolazila u buđenju,a ja i ti smo samo odabirali uvijek san...E, pa...vrijeme je, Ratimire, da ustanemo sa ove klupice, i krenemo ovom ulicom..Možda i sretnemo našeg golog obezglavljenog prijatelja..Kako se ono zove?  Netko mi je šapnuo u prolazu..

   Ratimir:

 Ljubav...Ali svi ga zovu Ljubomir...Trebali bi nas troje zajedno putovati..Idemo??

Branimir:

Nego što...Iz ovih stopa...