Na samom kraju velike šume,sakrivena od znatiželjnih pogleda,gdje je rastao ogromni hrast,pored same riječice..nalazila se mala kućica..

U njoj je od pamtivijeka živjela vila šume..Nitko joj nije znao imena..o njoj se pričalo djeci prije sna...o njoj su govorile stare bakice iz obližnjeg sela...ali je još nitko nije vidio.

Jednom je lugar tvrdio,da ju je ugledao kako pere lice na potočiću,,ali...volio je čovjek dobro potegnuti iz flaše..pa nisu ni njemu baš vjerovali...

Pričalo se je da ustaje samo noću.kad je pun mjesec..i da tad pleše na čistini..A danju ju je moguće vidjeti,poslije kiše,kad se na nebu pojavi duga...tada sjedi na starom hrastu..među zelenim lišćem..ali bude toliko zelena ,kao i samo lišće,da ju je teško primjetiti...

Bilo je u selu ,mnogo sličnih priča...jedna nevjerojatnija od druge..i ljudi su ispredali uvijek nove..za dugih zimskih večeri...uspavljujući njima svoju djecu..

No jednog proljetnog jutra...sve se promijenilo...a bilo je jutro kao svako drugo..sunce je sjalo i zažarilo veliko brdo iznad sela....seljaci su kretali na svoje njive..i ništa nije upućivalo da će se tog dana nešto posebno dogoditi....

(NASTAVITI ĆE SE)