Slijedeći poeziju pjesnikovih misli ja moj pokret pretvaram u boginju lova. Već sama zamisao o boginji daje liku dinamiku bez ijednog čvrstog oblika na njoj. Ona dolazi i odlazi nečujno, ponekad se pojavi iznenada, a ponekad smišljeno ali nikada bez razloga. Njeno tijelo je satkano od titrajućih struna, nju ne mogu dotaknuti, ali ju mogu osjetiti.
Zatvaram oči i zamišljam boginju kako me uvodi u trenutak, a onda me nosi kroz jedan cijeli radni dan. Ništa drugo nije važno, samo pokret odjenut nevidljivim tijelom Diane. Pokret mi priča priču o danu u kojem se budim, odjevam, odlazim na posao i vraćam kući, on ostvaruje moje namjere, nadanja i želje i ja osjećam kako u meni titra pokret i ja postajem pokret. Kairos, moj sretni trenutak, one tri sekunde treptaja oka, postaje moj vjerni pratioc jer tada uistinu osjećam svoje trajanje u njemu. Osluškujem mojim unutarnjim ušima i čujem tonove struna, moja pokretačka energija ostvaruje ritam kojim me Diana budi i tušira, kuha prvu kavu, njime obavljam dnevne poslove, odmaram se, kupujem, slušam muziku, čitam knjigu i ponovo odlazim na spavanje.

Sklad Dianinog tijela se ponekad pretvara u morski val, postaje vodena spirala iz koje izvire druga spirala pa onda postaje ponovo veliki val. Moje šake i ruke potaknute njenom dinamikom ne osjećaju umor i ja lagano otvaram tubu paste za zube i bez napora perem zube, nanosim kremu na lice i šminku na oči, otvaram bocu mineralne vode, punim čašu i prinosim je ustima. Ritam me razbuđuje i usmjerava moje misli, odrađuje odabir haljine i način kako ću je odjenuti, vodi moju ruku do češlja i rasčešljava kosu, određuje dužinu kojih koraka i usklađuje ih s disanjem. Silazeći do garaže ja odjednom osjećam lakoću njenog nečujnog koraka i tada se odlučujem na hodanje do prodavaonice živežnih namirnica. Njeno tijelo me svojom spiralnom dinamikom nosi i ja imam uistinu osjećaj da pri svakom novom koraku udišući rastem, a izdahom stabiliziram tijelo za novi korak.
Nasmješeni trenutak treperi Kairosovim očima, tri sekunde, jedan treptaj, opet treptaj pa još jedan, a energija u meni raste, izvire iz dubine i ja vidim Dianu kako pruža moju ruku ka najvišoj polici u regalu, na kojoj se nalazi kava. Osjećam kao mi rasteže struk, podiže rebra i spušta lopaticu da bi moja ruka uistinu mogla dosegnuti vrh regala. Zajedno tražimo kruh, biramo voće, otvaramo i zatvaramo vrata hladionika i slažemo sve u košaricu. Dianina spiralna dinamika postaje dio mene, ona me pri svakom saginjanju ka najnižoj polici ponovo prisjeti da se moram kralježnici ponovo vratiti stabilnost da bi naša sljedeća akcija ponovo uspjela.
Koračam Dianinim lakim korakom i prisjećam se davnih vremena kada smo večeri provodili na gradskom korzu. Treptaji oka su tada bili odraz naše sreće, a trenuci su bili vječnost u koju smo vjerovali i na sebi svojstven način sudjelovali u njoj. U predvečerje smo se nalazili na početku trga koji nam se tada činio beskonačno velikim. Smijali smo se bez razloga i isto tako bez razloga bili sretni.
Pođite večeras samnom na stari korzo kojeg više nema u vašem ni u mom gradu. Nasmješimo se bogu stetnog trenutka, dotaknimo pramen njegove kose i krenimo do kraja trga, pa natrag, pa još jednom, još jednom, ponovimo to tisuću puta. Pogledajte dolaze i drugi, nadolaze i oni koji još tu nisu bili, nova lica, ali osmjesi isti, a pokreti slični. Svatko od nas u sebi nosi svog maloga boga koji ga vodi i ne dozvoljava umor, spriječava iskrivljenje kralježnice, ukočenje zgloba ili napetost mišića.
"Ruku na srce, ali uistinu se pitam, šta ova mladost večerima ovdje uporno traži. Cijelo vrijeme troše đonove i troše sate, da odu tamo i onda se vrate" govorili su naši stari iako su znali da su i oni u sličnim večerima provodili sate na promenadi.
"Što li se događa u glavam ove mladosti dok na sred korza valja u ritmu "Break dance" ili akrobatskog plesa" pitamo se mi danas i znamo da će se i oni jednoga dana isto tako iznenađeni zapitati: Zašto li ova mladost nepotrebno troši energiju?
Zaustavimo se u trenutku i doživimo svjesno onaj davno prošli treptaj oka, treptaj koji nikada nismo sasvim zaboravili.
Tu ipak nešto postoji, ipak nisu bili prazni ti naši na korzu provedeni sati. Treptaj oka je mnogima od nas promijenio život, odveo nas na drugu stranu trga, poveo u zagrljaj, osvijestio osjećaj.
Mi danas ne primjećujemo, ni svoje ni tuđe, treptaje oka. Ritam kao da je zamro u nama, pa ne osjećamo ni ritam drugih i nemožemo se sljubiti s njim. Pored nas u kolonama prolaze ljudi, trenutak do trenutka se kotrlja, a mi ne primjećujuć njihove osmjehe, hrlimo u neko novo nepoznato sutra. No, mi danas hrlimo bez srca, jer bez osjećaja za ritam ne spoznajemo sretni trenutak pokreta u sebi, pa put ispred nas postaje mukotrpan i pun uspona i padova iz kojih izlazimo siromašniji za trenutke sreće i s još jednim pokretom manje.
Koreografija naših pokreta je na gradskom korzu izrastala iz naših tek nadolazećih osjećaja. Prisjetimo se lakoće kojom smo koračali nadajući se da ćemo kod sljedeće runde ponovo sresti onaj alkemijski treptaj oka. Naše glave su lebdjele iznad vrata, a naše oči su tražile dragi osmjeh na dugoj strani trga.
Diana u meni mi govori da je to bio lov na svjesnu spoznaju, nesvjesni pokušaj proširenja horizonata u beskonačnost mladelačkog sna. To su bili osjećaji koje smo kasnije počeli svjesno pripitomljavati, smanjujući pokrete u sebi, ne osjećajući da smo tako uistinu počeli gubiti i svoje vrijeme. Mi smo se jednostavno predali vjerovanju da je vrijeme kupljivo i da ga možemo prodavati. Kairos, bog sretnog trenutka nam je okrenuo leđa i mi sada vidimo njegovo tjeme na kojem nema pramenova kose.


Personificirjamo još jednom pokret. Neka to ovaj put bude Dionis, bog dobrog raspoloženja, stvaraoc opuštenosti, ona uvijek nasmješena luda u nama koju, u svakodnevnom životu, ne spoznajemo svjesno. On, uvijek u sukobu s apolonijskom ozbiljnosti našeg misaonog uma, prvo pretvara emocije u osjećaje i dozvoljava nam da pamtimo i da se sjećamo sretnih trenutaka. Tri presudne sekunde, treptaj oka, to je naš Kairos, prepoznajmo ga i dozvolimo Dionisu da ga umnožava, utrostručava, da stvori kolonu naših sretnih trenutaka i prepustimo se opijenosti i zanosu tog našeg unutarnjeg boga.
Pokret tada postaje uistinu stvaraoc vaše sreće, organizator vaše unutarnje ravnoteže, on bdije nad vašim životom i pretvara ga u san iz kojeg u vama izrasta dionizijski osjećaj. To nije pijanstvo nego zaboravljeni zanos.
Pokret se uistinu ne vidi, on se osjeća, on pulsira i treperi povezujući sve ćelije tijela u vječni titraj, naš život. Oni duboko skriveni senzori koji nam nagovještavaju tijelo i pokret, tada uistinu stvaraju sliku tijela koja se u nanosekundama mijenja i nadopunjuje. Osluhnimo, Dionis nas poziva na naše unutarnje slavlje. To je glas koji će nas provesti kroz tamni tunel Demokritove mračne spoznaje vanjskim osjetilima i uvesti u sunčani grad naših zrcalnih neurona. Vjerujte mi samo iznutra se sanja.
Umijeće pokreta izrasta iz univerzuma našeg utjelovljenog uma, iz onog unutarnjeg izvora i sjedinjujući u sebi naše misaone slike i brzinu naših misli postaje naše umijeće. Zadnja znanstvena hipoteza nam govori da je brzina širenja naših misli jedina energija koja se širi univerzumom brže od svjetlosne energije.

Usporedimo moju formulu Umijeća pokreta, energije kojom održavamo ono najvrijednije u nama, naš život, sa Einsteinovom formulom koja je promejnila ljudsku spoznaju svijeta.

E = m x c² (E=Energie, m=Masa, c=brzina svjetlosti).

Umijeće Pokreta= misaona slika x brzina naših misli.

U.P.=ms x bnm²

Vratimo se Dionisovom slavlju koje na nas čeka u kristalnom labirintu naše svjesne spoznaje. Zrcalni neuroni su puni osmjeha naših prijašnjih stanja, samo ih treba znati prepoznati i ponovo oživiti u sebi.
"Podignimo čašu za ovaj stretni trenutak" uzvikuje Dionis i otvara naš dlan opuštajući njegove mišiće i napinjući mišće lakta i ramena.
Prinošenje čaše ustima je ritual uživanja u piću, svejedno jeli to voda, voćni sok, vino ili cognac. To je onaj treptaj oka u kojem počinjemo zadovoljavati naše unutarnje porive. Žeđ ili želja za uživanjem u piću je blizu i u isto vrijeme užasno daleko od naše svjesne spoznaje. Oni koji gase žeđ, bez svjesnog sudjelovanja u tom trenutku, ne ugase žeđ, a oni koji piju alkohol bez uživanja u tim kapljicama se vrlo brzo napiju.
U današnje vrijeme gašenje žeđi ne znači spašavanje života i zbog toga to nešto činimo nesvjesno i bez uživanja u tome. I ja sebe samu često uhvatim kako bez pravog uživanja gutam mineralnu vodu i pri tome razmišljam o sljedećem pacijentu koji će pozvoniti na vrata. Pri tome ne pomažem pacijentu, a sebi odmažem.
Pokret je stvaratelj sreće u nama, treperav, skoro neosjetljiv on pokreće titraje u našem mozgu i onda iz njega počne kapati hormon sreće i širi se tijelom kao veliki val zadovoljstva. Dionis nas uvodi u ritual svakodnevice, otvara nam vrata svijesti, uvodi nas u svijet samoosjećajnosti.
Spoznajmo taj svijet dionizijskom opuštenosti. Tada ćemo svjesno uzeti čašu vode, prinjeti je ustima i osjetiti djelić sekunde i osjećati da je taj pokret krenuo iz našeg samoosjetilnog uma. Tada žeđ, proizašla iz osjetila, prelazi u osjećaj i postaje dio nas samih. Trenutak te spoznaje, tri sekunde samoosjećajnosti i mi počinjemo sljedećih par trenutaka svjesno gutljaj po gutljaj, dionizijskom opuštenošću, osjećati kako voda ulazi naše tijelo. Osjećamo kako se mišići grla pri tome opuštaju i šire, ruka stabilizirana u ramenom zglobu pridržava čašu u prostoru ispred naših usana, a mišići jezika pomažu Dionisu da se tijek novonastajućeg osjećaja širi našim tijelom. Odjednom se u nama ponovo rađa zanos, mi razumijemo nečujni govor naših usana, jezika i grla, a tijelo nam odgovara jezikom ugode i mi spoznajemo osjećaj utaživanja žeđi.
Dionis nas poziva na slavlje i ako uistinu razumijemo njegov poziv naša ruka će pri podizanju čaše odavati poštovanje prema osjećaju koji se u nama budi, mi ćemo podignute glavu i očiju uperenih ka dalekoj zvijezdi pod kojom smo rođeni otvoriti grlo i osjećati kako tekućina klizi ka našem srcu.
Dionis u nama otvara kapije naših ćelija i širi val zadovoljstva cijelim tijelo, kapljice se pretvaraju u nektar u ono legendarno piće bogova i mi nošeni snagom tek probuđenih osjećaja spuštamo čašu na stol i spoznajemo sljedeći sretni trenutak
In vino veritas, najbanalnija sentencija koju smo naučili nas često dovodi u napast da tek pijući vino imamo hrabrosti govoriti svoju istinu i suprostaviti se nečijem mišljenju, jer tada nam se pričinja da smo nekako hrabriji. Probudimo boga vina u sebi i tada ćemo shvatiti da značenje te sentecije nije u izrečenoj istini nego u poimanju duše, pneume, esprita, spiritusa. Vino izrasta iz duše grožđa, sagorijevanjem pali u sebi novu vatru i poklanja je onima koji ga znaju cijeniti. Bog vina je dobri duh našeg istinskog postojanja.
Umijeće pokreta znači osjetiti dionizijsku opuštenost u sebi, sjedinit vatru vina sa svojom unutarnjom snagom koja onda nadjačava djelovanje alkohola i oslobađa misli na njihovom putu do drugih umova.
Isti taj Bog neka bude budan u vama kada sjedite u kancelariji i borite se sa računalom i njegovim hirovima ili kada pokušavate pacijenta osloboditi od zubobolje, kada vozeći auto počenete osjećati umor i bol u tijelu.
Neka vas slijedi u stresnim situacijama kada vam se čini da nemate vremena ni za šta, a najmanje za sebe. Dozvolite mu da bude u vama kada igrate tenis ili golf, kada na plesnom tečaju uvježbavate novi korak.
Kairos, bog tog vašeg sretnog trenutka onda bdije nad vama, uzburkava titraje u svim ćelijama tijela, oslobađa hormone sreće i vi u sljedećem trenutku ponovo predajete svoje osjećaje Dionisovoj moći koji s istim užitkom nastavlja ritual uživanja u životu.

4-D samomobilizacija nije samo metoda kojom možemo liječiti bolove, oporavljati oštećene strukture našega tijela, ona izrasta iz mudrosti naših pokreta i uistinu postaje salutogeneza, vječno nastajući proces održavanja zdravlja.