Postoje priče za koje nemam sluha. Iako su vrijedne. One teku u tonovima koje moje unutarnje uho nije u stanju čuti. Ne dopiru u moje srce. Ne dodiruju me.
Postoje priče koje osjetim. Kao da onaj koji priča upravo stoji ispred mene i otvara mi vrata u nove svjetove. Promatram i divim se.
Postoje priče koje u sebi sadrže toliku snagu i magičnost, da malo tko može ostati ravnodušan. Svaki put kad reagiram, pokazujem da nisam ravnodušna, da mi nije svejedno, da sudjelujem u komunikaciji. Svi pišemo ovdje zato da bi to i drugi ljudi mogli pročitati. Kad bi svatko radio samo za sebe, Magicus ne bi postojao. Mogu pokazati oduševljenje. Ili suosjećati. Mogu dodatno pametovati. Mogu ostati bez teksta. Sve mogu, a ne moram ništa. Trenutni odabir. Kao i riječi.

Ukoliko ponekad djelujem agresivno, ili kao da pokušavam nametnuti neku istinu koja je samo moja, ili kao da pokušavam omalovažiti druge istine, priče i kreativno stvaranje, molim vas, dragi Magicusi, recite mi to.
Jer to nije moja namjera, niti smisao druženja s vama.
Hvala.