On gleda u mene i smiješi se:"Dobro mi došao brate Vladimire!Više no riječi djeluje na me zvuk njegova glasa i u njemu je snaga radosti i dobrote.Ja sam se razvedrio,umirio.Sjećam se što neki grešnik i lutalica ispriča već davno o sebi u jednoj od najstarijih hrvatskih knjiga.Ode u planinu i nađe pred otvorom planinsku,prastaru Vilenicu koja ga uvede u špilju i liši zla.Nisam ti se nadao Vilenjače rekoh mu."Jest,ali si me tražio,da toga ni sam nisi znao.Ti si od onih koji ma kada pošli,ne dadu se zavesti od tvari i oblika,već traže duh toga kraja.Znaš da je svagdje jedan od nas.Ja sad tražim vilenjaka.Star sam i bolestan.Klonuo sam.A ti si mlad i zdrav"Ja sam se mlađim uz njega osjećao.Brazde najdublje,vjekovna starost stajahu usječene na njegovu licu.Kaplja iz vrutka njegovog nepresušnog zdravlja,kao da je kolala  mojim žilama i nije puštala da opet klonem,uspravljala mi kičmu,utvrđivala mi koljena."Otkada si-upitah ga."Od predavna,možda i od iskona.Sjećam se grčkih,ilirskih,bogumilskih,turskih i austrijskih vremena.A tko si?Onaj koji ostaje.Kad me prozreš,znati ćeš me pravim menom.Kako da te upoznam?Po čemu?On ustade,okrene se prema otvoru pećine,reče mi:Dođi!Prekoračismo prag,prođosmo ispod luka visokog otvora,uđosmo u mračni prostor.Šutnja.Duboka,teška.Ipak nešto vidim,jer iz tijela tajanstvenog starca,koji ide preda mnom,izbija neko tijelo,gradi mu aureolu oko glave,auru oko čitavog mu kipa,a na mahove tako jako da rasvjetljuje donekle svu dužinu i širinu te gluhe pustinje.Sad vidim što je.Prolazim nekim golemim grobljem,ispočetka humci od zemlje,pa gomile od kamenja,pa ploče sa urezanim znacima,stupovi sa čalmama na gornjem kraju,križevi i mramori sa pozlaćenim pismenima.Asve je to trulo,rasklimano,povaljeno.Vide se trošne lubanje,kraljevske krune i žezla,plemićki grbovi,kolajne,i medalje,topuzine,handžari,kubure i revolveri,sablje i bajonete,sve razbacano,zarđalo,prašnjavo

Povijest Bosne!-kličem slavna

(nastavlja se)