Od malena su nas učili kako ne treba plakati...uprogramirali su u nas tu misao i tako je uporno njegovali da je u mnogima od nas postala stvarnost. Prolazim ulicom i čujem mame kako govore djeci:"Ako ne budeš plakao, kupit ću ti čokoladu.", ili "Dobra djeca nikada ne plaču", ili "Nemoj plakati, to je za male bebe", itd...itd...Ipak je najgora verzija vezana uz suze koju roditelji mogu servirati svojim sinovima:"Nemoj cmizdriti, muškarci nikada ne plaču!"

Dakako, svima nam je poznata ona uzrečica:"Put do pakla popločan je dobrim namjerama." Pa tako i ovi savjeti vode do jednog sasvim privatnog i emotivnog pakla u kojem jednog dana, nenavikli na suze ostajemo trajno zarobljeni. Vjerovali ili ne i plakanje je vještina, poput vožnje bicikla ili plivanja. Ono što smo jednom naučili, nikad ne zaboravljamo. Naravno da pritom ne mislim na plakanje bez razloga, prolijevanje suza za svaku sitnicu. Mislim na suze kao zdrav način rješavanja stresa.

Mnogi roditelji skaču na najmanji plač svog djeteta i nastoje ga izbjeći po svaku cijenu. Ako ne uspiju nikakvim drugim metodama, onda se priklanjaju onoj ekstremnoj - prijetnji kako suze nisu poželjne i kako plaču samo slabići. Koliko puta kod liječnika čujem ono legendarno:"Nemoj plakati, ti se već velik, a odrasli ljudi ne plaču." Zar doista?

Koliko je samo gorčine i boli zauvijek ostalo pohranjeno u ljudskim srcima, jer im nisu dozvolili plakati, jer ih nitko nije naučio kako suzama pustiti slobodu da poteku i sa sobom iz duše, poput rječice izbace sve otpalo lišće i smeće koje bi u suprotnom potonulo na dno korita i zauvijek se nastavilo taložiti i stvarati nepregledne količine mulja.

Ne isplakati svoju tugu znači stvarati i taložiti mulj na dnu svog srca i duše, mulj koji će prije ili kasnije ostaviti trajne i nepopravljive posljedice na našem zdravlju i našim emocijama. Suze djeluju oslobađajuće i očišćavajuće, odnose sa sobom sve ono emotivno i mentalno smeće pohranjeno u našem duhovnom i fizičkom tijelu. Neisplakana tuga, žalost i bol poprimaju sve gušće frekvencije, s vremenom polako ali sigurno okamenjuju i manifestiraju se kao bolest na našem fizičkom tijelu ili agresija prema sebi ili drugima. Često ljudi koji ne mogu plakati, osjećaju ogromnu napetost, koja raste svakom novom, neisplakanom suzom. Kada dođe do vrhunca napetosti nužno slijedi "veliki prasak", koji je često sve prije nego ugodan i bezazlen
.
Uostalom, ne treba ni zaboraviti da se često upravo iz suza rađaju katkada velika djela.

Pokušajmo jednom namjerno zaustaviti suze (barem oni sretnici koji su naučili plakati) i promatrajmo što će se desiti s našim tijelima i našim osjećajima. Osjetit ćemo "knedlu" u grlu, bolove u očima i glavi (zbog nastojanja da zadržimo suze), osjećaj gušenja u prsima, napetost u cijelom tijelu. U tim smo trenucima blokirali gotovo sve svoje čakre, naročito su pogođene grlena, srčana i čakra solarnog pleksusa. Ako nastavimo pratiti kako se osjećamo nakon toga, uvidjet ćemo da se osjećamo umorno, frustrirano, bolesno i potpuno bez energije; dok ćemo istovremeno primjetiti pojačan rast agresije, priznali to sebi ili ne. Ukoliko smo takvi da agresiju ne želimo usmjeravati na druge, usmjerit ćemo je na sebe, na svoju unutrašnjost. I tada trpe svi naši organi, a najviše naša duša. Ako smo od onih koji su skloni agresiji prema drugima, ispoljit ćemo svoje sputavanje suza i loš osjećaj na prvog koji naiđe ili na onog za kojeg mislimo da je krivac zbog naših (neisplakanih) suza. Gledano u tom svjetlu možemo shvatiti kakvu sve štetu mogu počiniti nikada neisplakane suze, nikada neotplakane emocije tuge ili žalosti, nikada razriješeni unutrašnji sukobi.

Pomalo prozaičan primjer suzdržavanja od suza ili nesposobnosti plakanja jest pipa koja je začepljena zbog kamenca, a voda pod pritiskom teži teći van. Ako ne zatvorimo ventil, voda će prije ili kasnije pronaći način da izbije na površinu i nekontrolirano počne prskati po cijelom stanu.
Za one koji nikada nisu naučili plakati važno je shvatiti da suze nisu sramota!

Suze su naš otpusni ventil, rezervni kanal na rijeci kroz koji puštamo suvišnu vodu kako ne bi poplavila grad, prijevozno sredstvo kojim iz svoga tijela i duše izvozimo sve ono nepotrebno što bi nas s vremenom polako ali sigurno uništilo. I još nešto, nikada nije kasno da naučimo plakati. Uostalom, mnogi su naučili plivati i u poznijim godinama. Jednako je i sa suzama... Nisu sve suze nepotrebne ni pogubne. Štoviše, često su upravo ono što nam je u određenim trenucima potrebno da bismo lakše brodili kroz život, unatoč svim olujama kojima smo katkada okruženi.