BILO JEDNOM JEDNO SJEME

 

         Bilo jednom jedno sjeme među sjemenjem. Ono je znalo da u njemu drijema golemo, krošnjato drvo, da iz debla toga drveta viri duplja, iz duplje vjeverica; na granama da obitavaju gnijezda i ptice, u pticama da borave pjesme, i da te pjesme slave zakon velikoga u sitnomu.

         Ostalo se sjemenje rugalo sjemenu.

         “Kako to može biti,” govorahu. “Kakva naopaka prosudba!“

         Sjeme je u svoj dokaz navodilo da ono čuje pjesmu ptica u granju velikoga stabla.

         “Te ptice pjevaju, bez obzira što je stablo još u meni,” tvrdilo je sjeme. “K tomu, one prekrasno pjevaju.”

         Onda se ostalo sjemenje uzbudilo. Pobunilo. Ogorčilo. Kakva preuzetnost i pomisliti da je u malenomu veliko! Ta zna se da može biti samo obratno!

         Proglasili su ga ludim. Čak opasnim. Upozoravali na opasnost zaraze. Da se zdravo sjemenje ne bi okužilo. Da ga ne bi zahvatilo zborno ludilo, koje ne štedi nikoga, što znači da bi obuzelo svakoga, što opet znači da ne bi bilo svjedoka ludilu, što nadalje znači da se ne bi našao nitko, baš nitko, tko bi znao da je umobolan, i da su svi drugi umobolni, i da se umobolja ne da raskazati od opće prihvaćenoga zdravlja.

         Od njihova složna i nepopustljiva negodovanja, sjeme se pokunjilo. Potom, razbolilo. A to se dogodilo zbog toga, što ono ipak nije bilo dokraja uvjereno da je u pravu. Jedan je atomčić u njemu sumnjao u pjesmu, što se čuje s grane velikoga stabla. Čuvši negodovanje drugih, ukočio je unutar sebe kolanje vizije. Onda se zastoj proširio dalje, i sjemešce se razboljelo.

         Ostalo je sjemenje likovalo.

         “Priroda ga je kaznila,” govorahu. “Zakon ga je prokazao. Vidi se tko je ispravan, a tko neodgovoran! Tko priča razna svetogrđa, a tko je čedan i smjeran!”

         Sjeme je, snuždeno, rastuženo, zbunjeno, umiralo i umrlo u truleži.

 

         Jednoga dana, u visokim hrastovima, zaorile su pjesme. Pjevale su o velikomu unutar sitnoga. Pjevale su o pjesniku, koji je sve to čuo, dok je bio vlastito sjeme.

        

 

         Ubijanje prostodušnih heroja zabava je kolektivne zlobe, prerušene u zdrav razum.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.