| ||
| Iz Bruxellesa prijete kažiprstom, a kako se bliže izbori, mjesta za uzmak sve je manje. Na djelu je operacija čišćenja, prema kojoj se ona u Meksičkom zaljevu čini kao mačji kašalj | ||
 U sezoni branja gljiva, afere u kojima su u glavnim ulogama lažni domoljubi s autentičnim kriminalnim biografijama niču kao gljive poslije kiše. Hadezeovski barakaši i barjaktari trude se iz petnih žila pokazati kako to izgleda kad se ideja vlasti izjednači s privatnim računima, to većim što je njihova civiliziranost manja. Kad se sloboda poistovjeti s kaosom i klijentelizmom, kad se formalni pluralizam zamijeni terorom stranke koja je prisvojila banke, od slobode je ostala tek iluzija. Gdje je politička vrhuška opće interese podredila vlastitim, gdje ima para za birokraciju, za Horvatinčiće i za kriminalčiće, a nema za knjige, za djecu i za umirovljenike, gdje svatko radi što mu se prohtije, pogotovo ako ima partijsko pokriće, tamo je zajednica osuđena na propast. Nije problem u tome što bi mogla propasti Hrvatska demokratska zajednica, koja se samo pomoću aparata održava na životu, nego je problem u činjenici da je njihovim djelovanjem dovedena u sumnju zajednica kao ukupnost jedinki koje tvore jednu državnu cjelinu. Provjetravanje svih mogućih rupa u kojima se reketarilo i rovarilo, i u kojima su kao sredstvo sporazumijevanja korišteni euri i dolari, više je rezultat neumitnog slijeda stvari, a manje želje onih koji sjede u ministarskim foteljama da stvari napokon istjeraju načistac. Nakon žilavog otpora, Hrvatska će ipak morati u Europu, Jadranka Kosor i njeni kompanjoni boje se da njihov režim neće izdurati još sto godina, recesija je uzela danak, radnici su naoštrili zube (iako više nemaju ni za kruh) i kad se to zbroji, ispada da je kucnuo trenutak istine. Lagati se još jedva usuđuju i oni koji lažu čim zinu! Naši danas virtualni, a sutra stvarni stanodavci iz Bruxellesa ne žele da u n jihovu blještavo uređenu kuću uđemo u šporkim cokulama i s balkanskim manirama, aktualna p remijerka ulaže nadljudske napore kako bi dokazala da nije svaki član njene stranke uronjen u blato i reflektori su upaljeni. Na djelu je velika operacija čišćenja, prema kojoj se ona u Meksičkom zaljevu čini kao mačji kašalj. Sad je valjda i zadnjem naivcu jasno zašto je država izjednačavana sa svetinjom, zbog čega su nogometni klubovi dobili religijske prerogative i zbog čega su u svemu tome glavnu riječ, uz zdušnu asistenciju Crkve, imale upravo hadezeovske perjanice. Povijest bolesti što su je iz svoje utrobe iznjedrili revni pripadnici vladajuće stranke gora je od najgore anamneze. Da iz Bruxellesa ne prijete kažiprstom, aludirajući na nikad zaključeno poglavlje o pravosuđu, nad svim tim krađama i utajama nadvila bi se magla zaborava, dekorirana zastavom i dirljivim zvucima Mihanovićeve himne. Lijepa naša prepuna čaša. A čaša se odavno prelila. Da policija i tužiteljstvo u njemačkom gradu Bohumu nisu optužili kladioničarsku kliku zbog sudjelovanja u lažiranju desetak utakmica prve nogometne lige, Marković bi i dalje tvrdio (kao što i tvrdi) da je njegov resor čišći od apoteke. Ispada zapravo da tih nesporazuma ne bi ni bilo da na njih ne ukazuju briselski i bohumski činovnici, koji nam ne daju da se valjamo u aferama kao što se svinje valjaju u svom blatu. Svi Barišići, Beuci, Despoti, Dragičevići, Jurakice, Jurice, svi Kalmete, Kirini, Marinci, Matanovići, Milinovići, Mlakari i Mravaci, svi Polančeci, Protege, Prskala, Rončevići, Sanaderi, Šukeri i Vukelići (ispričavam se onima koje sam izostavio), krunski su dokaz da kriminal u ovoj zemlji nije iznimka nego rezultat dobro uhodane i još bolje podmazane mašinerije. Mnogo je tragova koji sugeriraju da majstori tranzicijskih bespuća lopovluk nisu zaustavljali unutar granica nego su ga, nošeni velikodušnošću i željom za efikasnim izvozom, širili na različite strane globusa. To znači da kriminal nije samo policijsko i sudsko nego elementarno civilizacijsko pitanje. Nije li Otac Nacije, u kojeg su se remetinečki pretendenti kleli kao u papu, u času zanosa glasno kliknuo: imamo Hrvatsku! Revni skutonoše slijedili su doslovce zaključak Velikog Vođe iz Velikog Trgovišća, pretvarajući domovinu u poligon za zadovoljavanje svojih orlovskih apetita. Domovina kao dioničarsko društvo s ograničenom odgovornošću i neograničenom mogućnošću pljačke. A oni koji su se borili za civilno društvo i za državu kompetentnih građana, izjednačavani su za svaki slučaj s izdajicama i jugofilima. Zahvaljujući demokratski izabranom diktatoru, građanski korpus raspolovljen je kao cjepanica: na jednoj su se strani našli pravoslavci, Židovi, renegati i antihrvati, od milja etiketirani kao stoka sitnog zuba, na drugoj veliki domoljubi, toliko opčinjeni epohalnošću trenutka da u svom državotvornom pijanstvu nisu ni primijetili da se novci nemilice slijevaju u njihove džepove. Sad je vrag došao po svoje; tranzicija je sinkronizirana s pljačkom , uz pljačku je buknula recesija kao dobrodošao paravan za skrivanje prljavih prstiju, onda su zagrmjeli šefovi iz Europske unije, a ako živce izgube radnici, osiromašeni do gole kože, na Markovu trgu u Zagrebu mogao bi se pojaviti neki novi Matija Gubec, koji ne bu pripovedal bajke o hrvatstvu i ponavljal kak' Krležin Petrica da nigdar ni bilo da nekak ne bu bilo. Ali nije li taj isti pjesnik, nad kojim se danas istresa svaka šuša, u svom vehementnom stilu zaključio da se Hrvati odvajkada zanose lažima, »uvijek podjednako ustrajno u nerazmjeru spram stvarnosti«?
radikale. Umjesto da biraju najbolje |
Preuzeto iz Novog Lista
http://www.novilist.hr/
lp, boro
http://budan.blog.hr/
bglavac
edin.kecanovic
