Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
761
OD 14.01.2018.PUTA
Moje ljepotice ;-*)
I dade Magucus temu mjeseca u pravo vrijeme, kad sam zapela, zabrinula se i utonula u nemir zbog svoje ljepotice..I opet Magicus i svjetlost magicusa me podignu i sto sad? Sad lijepo idem malo i ispricati o toj mojoj najboljoj djecici na svijetu..;-)) Sve je pocelo jednom davnih godina dok sam gledala mamu bolesnu i rodila se zelja da postanem mlada mama i pruzim svojoj djeci polet i svoje prisustvo u svemu sto mogu..Tako nakon jedne nesretne zaljubljenosti padoh u tamu, da kad ce mi doci moja ljubav zivota i zakucati srce mog djeteta u meni..Sjecam se otisla sam spavati nekako smirena, nakon par tjedana ljubavne patnje, nekak mi je krevet bio blazen , smireno mjesto te veceri. Utonula sam u san umorna , al mirna i te noci sam tako zivo sanjala da sam rodila prekrasnu curicu, osmjeh blazenstva i sigurnosti da cu biti sretna tinjao je u meni..Od tada vise nisam bila utucena , niti sam se vise ikad pitala sto ce biti i kad cu ja vec jednom imati obitelj da ispunim svoju djetinju zelju.Kad god bi mi pitanje o dolasku moje djece na ovaj svijet iskrsnula bi slika sna i njezne male ljepotice u mojim u rukama. Kad sam se vjencali moj princ i ja, proslo je par godina u tisini, bez djece i svi su nas ispitivali da kad cemo, da dali je s nama sve u redu..No, ja sam bila mirna i zaista dogodilo se , bez trzavica, smireno i savrseno..Zaplesala je radoscu nasa prva , savrsena kci u nasem domu srece, sve je bilo potpuno u pravo , savrseno vrijeme i s pomocu nekoga gore koji nas cuva i vodi..Taj netko je uvijek bio uz mene i rodenje naseg malog cuda mi je bio dokaz.. Zeljeli smo joj drustvo, bio je rat, pocele se brge , strahovi za sve..I druga ljepotica nije dolazila, bjezala je dva puta, pa tko bi me i htio za mamu u ono doba nemira...I kad sam nakon vise godina napokon uspjela biti u miru sa samom sobom i bez straha hoce li doci ili ne, stigla je jednostavno sama. Upozorenja da mirujem, da pazim, nije me potaklo da budem mirna, to me vise uznemiravalo, pa sam citala bezbroj knjiga o smirenju , o duhovnosti, jednostavno sam ih gutala i opijala se tekstovima usadujuci si mir , tako da je i trudnoca prosla u savrsenom redu,al i bez mog lezanja, eto, cudo, jednostavno cudo stigla sama, bez opreza...I poslije rodenja, kad god me uhvatila neka panika za nju, morala sam ju otpustiti, sve je nakak u vezi nje se rjesavalo bez poteskoca, tako da sam ponavljala.. Stigla cudom sama, cudom se snalazi u zivotu , kao da me ni ne treba, sve joj je dano.. -Tako nase dvije prekrasne, savrsene curice rastu okruzene nasom ljublju. -No, bez obzira sto ponavljamo da ih pustamo njihovim putem, dajemo slobodu, a zaista i jesu pustene ciniti sto god mogu svojom voljom, bez naseg upletanja kao sto je skola, prijatelji, izlasci, vrijeme ucenja i jos puno toga sto ih veseli , a mogu reci da su ispale jako dobro , s obzirom da im ne jamramo previse ili bar onoliko koliko su nasi roditelji nama...dakle, to sve skupa nije ne vezanost nasa , one su jako zavezane za nas ili mi smo zavezani za njih..;-)), to je pokazala situacija nase starije kceri i njene zaljubljenosti..Osjecaj vise nas ne treba. On nije dovoljno savrsen za nju. Ja na svoj mirniji nacin, a moj muz sa svojom otvorenom ljubomorom, da tko moze biti dostojan da ju udalji od nas.. Sve je to bilo na kapljice, al vidljivo..Koliko god sam se smirivila i mislila pozitivno , vidjeh zaljubljenost jaku i sjetih se sebe u njenoj dobi i pokleknuh, jer vidjeh sebe u njoj , vidjeh svoje korake u njenim koracima i tako moja kci ostade bez mog mira, tako je slijedilo do kraha te zapocete zaljubljenosti...Hvala Bogu, jer i ona je to uvidjela sama, bez velikih posljedica..Al , ja se pitam sto bi bilo da sam ja imala mir.. Pitam se koliko ima mene u njoj i jel to dobro dok ja vazem jos uvijek samu sebe, umjesto da uperim pozitivne misli, kao i dosada prema njoj, a vidim da pale, kad god ih probudim.. -I pitam se koliko sam reagirala rjecima svoje majke, a moj muz rijecima svoje i koliko ponavljamo jedno te isto kroz stoljeca...??? Hvala Bogu da ipak ima onog savrsenog , nebeskog u nama sto nas smiruje i vodi, jer velika je to odgovornost, veliko je ta sloboda koja dopusta oslobadanje od djece, pustanje djece od nas samih...
bglavac
edin.kecanovic
