2.12.1904. – tata

15.10.1921. – mama

5.5.1957. – shadow

Bijelo. Sve mi je bijelo. Ti si tako htio. Htio si da sam u bijelom. Pitao si me na dan mog prvog vjenčanja: "ima li koja mrlja na bieloj boji", rekla sam: "nema", sve je bijelo i ostala sam u bijelom.

Brak bez konzumacije... bili smo 20 mjeseci u braku, ja i Željko, moj prvi dečko :), bila sam virgo intacta.

:) kad sam to pričala frendici, nije mi vjerovala.. ne bi nitko!!! 

Bijela boja me prati. Određuje mi život, dan, trenutak, minutu, sekundu. Journeywoman. Osjećam se kao putnica kroz vrijeme.  Ne znam gdje sam – ne znam kamo idem. Ne volim putovanja. Užasavam se putovanja, zato i ne idemo na more. Zato sam sad na godišnjem odmoru. Izbjegavam tamne ormare (prostore bez dna) kad ste odlazili od mene i ostavljali me u pustim sobama nepoznatih hotela. Imala sam samo 5 godina. 5 godina i curica stoji pred svojim sucem. Tata: voljela sam te kako te nitko neće voljeti. Nisi znao prepoznati ljubav svog djeteta. (Nisi znao sa ženama, pričao si mi to kao šale, ali pričao si mi kad sam napunila 18 godina) :)

Nisi me znao razumjeti.  Bojao si se svog ženskog djeteta, jer nisi znao sa sobom, a kako bi znao sa kćerkom u tim godinama kad si me dobio ? Nikad nisam osjetila bilo što zlo od tebe, samo tvoj strah. STRAH. Strah, to si mi ostavio u miraz. Strah,kako sa takvim bićem???

Bio si tamničar, sudac, krvnik. Samo bijela boja. Boja nevinosti. On joj kroji sudbinu. Otac. On joj priča kakav će joj biti život. Otac. Bijelo. On joj priča o bijeloj boji, o nevinosti. Otac.

Pitaj me što je to nevinost. Pitaj me, ali ne traži me odgovor.

pitaj me, tata... pitaj me sada.. pitaj me sada, kad me nema... pitaj me sada kad sam pepeo i prah...

ne pitaj me i odlazi! zaboravi me i pusti me končano da živim!

i molim one, koje će čitati ovaj tekst, neka budu blage u komentarima, neka ne režu već ono što je već odrezano, slomljeno...

Cure, ovo nije konkurencija za Temu mjeseca... samo moj slabašan trenutak... trenutak  koji dijelim sa svima.. ...