Ljubav, ljubomora i zločin - tema su brijunske legende stare oko dvije tisuće godina, koju su stoljeća sačuvala do naših dana. Ova potresna predaja dio je tajanstvene povijesti pulskih otoka (Insulae Pullariae) oko prvog stoljeća naše ere.

Živio jednom, kaže legenda, u svom raskošnom dvorcu u zaljevu Valkatena, na Velim Brijunima, bogati Aulus, vlasnik tvornice opeka, amfora i uljara. Bio je već u dubokoj starosti kada je odabrao među svojim mnogobrojnim robinjama najljepšu - Lidiju - i uzeo je za ženu. Lidija je imala samo dvadeset godina. Za srce željno ljubavi nije mnogo značilo to što je prije bila robinja a sada matrona, štoviše, mnogo je patila zbog toga što mora svoje tijelo poklanjati starcu. Sve joj je mogao dati stari patricij, ali ne i ljubav.
Lidija je sama našla ljubav... Zvao se Gaj, lijepi, hrabri i mladi sin drugog patricija iz Brijuna i Aulusov prijatelj. Gaj, koji je uvijek odnosio prve pobjede na utakmicama kvadriga1 u pulskoj Areni, uzvratio je Lidiji ljubav, svim svojim bićem.
Ljubavni sastanci bijahu sve češći, strast sve veća, a ljubavnici su postajali sve neoprezniji. Zbog toga, a i zahvaljujući nadgledniku robova i uhodi Rufu, stari Aulus je otkrio njihovu ljubav i spremio groznu osvetu.
Jednog dana Gaj je opet pobijedio u cirku2, a u čast Gajeve pobjede u amfiteatru3 Aulus je priredio gozbu. Za vrijeme ručka stari patricij izrazi želju da Gaju pokaže golemo blago koje čuva u skrovištu kraj kupatila, u podzemlju dvorca. Gaj, ne sluteći zlo, pođe s Aulusom i Rufom u podzemne prostorije. Aulus otvori otvori teška željezna vrata u jednom udubljenju među podrumskim svodovima i oni uđoše u mračni hodnik tepidarijuma4... Iznenada se ugasi baklja, Aulus i Rufo iziđu brzo iz hodnika, zatvarajući za sobom vrata.
Zatim su vrata sazidali... Gaj nije više izašao. Lidija nije više čula za njega... Ali nesretni mladić nije nikada zaboravljen. Ljubavnici s Brijuna i dalje su živjeli u legendi.
A da li je legenda bila samo plod narodne mašte obogaćena kroz dvadeset stoljeća? Zna se, da se jedna ljudska lubanja nalazila na kuli usred Brijuna do kraja drugog svjetskog rata, a onda je nestala. Tu lubanju otkrili su arheolozi negdje oko 1913. godine kada je vlasnik otoka bio barun Paul Kupewieser. U podzemnom hodniku tepidarijuma jedne rimske vile u uvali Verige pronašli su arheolozi zazidana vrata a iza njih kostur u čučećem stavu. Na podlaktičnoj kosti nalazio se zlatni lančić s pločicom na kojoj je bilo urezano ime GAIUS LUCANIUS BASSUS...