Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo hrliti prema sljedećima. Tu misao sam pročitala u dnevniku oca egzistencijalizma i vjerujući toj misli ja pokušavam u prošlim trenutcima pronaći uzrok stanja u kojem se nalazim.
U mojoj svijesti se danas događa nešto slično ratu svi protiv svih, osjećam se kao slabašni šerif u westernima Sergia Leone-a, šerif koji nije u stanju zakone provesti u djela, pa je moj život postao jadan, osamljen i satkan od neprerađenih elemenata zbilje koji se gube u snovima kojima isto tako neznam razlog. Čini mi se da za šaku dolara prodajem te neodsanjane snove i u svakom trenutku sve više umirem, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećujem nekom imaginarnom ubici nečeg nedorečenog u meni. Proživljene godine naslagane kao nepročitane knjige na polici moga vremena neostavljaju traga u mom sjećanju. Znam da sam do ovoga trena lutala bez cilja i tako je cijeli moj život izgubio smisao. Sjećanja su se zaustavila u jednom nepoznatom trenu i ja se osjećam kao da sam ušla u slijepu ulicu iz koje više neznam pronaći put natrag na magistralu koja vodi ka izvoru svjesne spoznaje.

Pokušavam se sjetiti djetinjstva i ljepota nekog, sada stranog osjećaja, se širi mojim tijelom.
Promatram jednu staru fotografiju u obiteljskom albumu. Na ulazu u veliki park stoje djevojčica i čovjek, ja i djed, držeći se za ruke kao što smo to uvijek činili na dugim šetnjama gradom. Sjećanjem na to prekrasno razdoblje života u mojim mislima se vrte filmovi u bojama, puni dimenzija koje bih danas nazvala stvarni doživljaj, učenje i svjesna spoznaja života.
Igra je uvijek bila moto na odgojnom planu moga dede. Dok smo po livadama tražili djetelinu s četiri lista, on me je uvijek poveo tamo gdje ih je bilo i zavaravajući me traženjem uspio moj pogled usmjeriti na njih. Sreća je tako njegovom zaslugom skoro uvijek bila na mojoj strani. Brali smo poljsko cvijeće i slagali bukete koje sam onda poklanjala noni. Njegov talent slikara je u meni budio sposobnost slaganja boja, a moje djetinje neznanje je bila dobra prilika noni uvijek iznova izraziti ljubav s uvijek novom dimenzijom duše koju je izražavao bojama cvijeća.
Nona je bila, samo na izgled, hladna plemkinja koja se u jednom zanosnom trenutku prve mladosti zaljubila u mladog, lijepog oficira. Prvi svjetski rat je upravo išao svom kraju kad su oni počinjali presti niti zajedničkih snova i od njih tkati život. Ja sam bila zadnja karika u lancu njihove ljubavi, plod njihovog ujedinjenog zanosa u osobinama njihove najmlađe kćeri. Oni, osiromašeni silom koja je poslije drugog svjetskog rata tutnjala Balkanom, su mojim rođenjem gradili most između prošlih i dolazećih vremena. Bila sam medij za istinski izraz ljubavi koja je, sticajem okolnosti u kojima su se našli, samo naizgled počela gubiti na snazi, postajala davno završeno vrijeme, pluskvanmperfekt njihove stvarnosti. Danas znam zašto je deda za doručak volio kruh udrobljen u bijelu kavu i zašto je nona kuhala isključivo na maslinovom ulju.

Na drugoj fotografiji mala djevojčica i prekrasna mlada žena, ja i moja mama pred velikom željezničkom stanicom. Željeznčke stanice još uvijek u mom sjećanju bude izmješane osjećaje sreće i tuge. Na njima sam uvijek sretna dočekivala i tužna ispraćala majku koja je tu dolazila u moje djetinje vrijeme i s njih odlazila u neko meni tada nepoznato vrijeme.
Badnjaci su u našoj kući bili sretni trenutci zajedništva, obavijeni majčinim osmjehom, tajnovitim pričama o malom Isusu, mirisom šapa, bakalara i ljubavi.
Deda je palio svijeće na Isusovom drvetu i pjevao Božićne pjesme. Darovi su, zamotani u šarene papire i ovijeni vrpcama, uvijek bili iznenađenje i beskrajno zadovoljstvo mog djetinjeg srca.
Mirisi predbožićnog vremena uvijek iznova bude u meni iste slike. Svečanost trenutka kada je neko tajno zvono najavilo večeru, bijeli uštirkani stolnjak, ostatci porcelana i kristala, zelenilo pšenice sa svijećom u sredini stola, crveno bijelo plava vrpca omotana oko tog svakogodišnjeg aranžmana i obavezna molitva, danas još uvijek izaziva sretan smijeh u meni. Smijali smo se, a deda je svake godine molitvom najavio svetu noć i svake godine istom snagom izdržao da se ne počne smijati s nama. Tradicionalni ritual Badnje večeri je bio znak ljubavi i mira u našoj obitelji.
Poslije "obavezne" molitve, kojom je bila najavljena gozba, više se nije razgovaralo o stvoritelju i spasitelju.

Odsanjala sam djetinjstvo ne osjećajući prisilu vjerovanja u nešto što nisam razumjela. Često se, dok sa sjetom u srcu mislim na to daleko sretno vrijeme, pitam u što su oni onda vjerovali, koliko je istine bilo u religioznom zanosu tih večeri.
Bila sam most između dvije potpuno različite generacije koje su se tu večer skupljale za svečano postavljenim stolom i razgovarale o znanosti, literaturi, filozofiji i umjetnosti. Čovjek kojeg je moj deda često spominjao tek danas poznajem iz njegovih knjiga. Giordano Bruno je, u ono vrijeme mog djetinjeg neznanja, za mene bio dedin prijatelj koji je umro i kojem se deda divio. U to vrijeme sam vjerovala da sam dobila ime po ženi koju je taj čovjek volio. Einstein i Plank su s druge strane bili prijatelji moje tete koji će uspjeti dokazati istinu Giordanovih misli.
Često je razgovor završavao putovanjima po mitovima koje sam onda, pored legendi o vilama i vilenjacima, rado slušala. Kada su moji roditelji govorili o Diani i Aktaionu, prepričavajući mit o njima, ja nisam shvatala suštinu, ali u mojoj glavi su nastajale misaone slike. Vidjela sam izvor i boginju kako se okružena Nimfama kupa i vidjela sam lovca kako znatiželjno promatra njeno nago tijelo pri kupanju. Mitovi su se redali. Nisam razumjelo što je dionizijska opijenost, ali sam razumjela da su Dionizije i Bacchus bogovi vina. Zamišljala sam i nasmješeno lice boga vina, njegove oči su sjale bojama sna i ja sam osjećala radost u zraku, veselost u atmosferi tih nezaboravnih večeri.

Svijeće na stolu i na božićnom drvetu su dogorijevale, deda ih je onda gasio s kruhom umočenim u crno vino, ponavljajući uvijek istu rečenicu:
"Ovo je njegova krv i tijelo njegovo"
Ja sam obično pitala: "Jeli to Bacchusova krv i tijelo?" Obitelj je pokušavala ostati ozbiljna, deda je milijući me po licu strpljivo odgovarao: "Kada odrasteš, saznat ćeš istinu, reći će ti se samo."
Ljubav, koju sam tada svakim udisajem upijala, je bila sukob suprotnosti, sintropija iz koje sam izrasla, energija koja me je usmjeravala u život koji je bio, izvan zidova njihovog stana, drugačiji. Tek danas znam da je to bilo tako.
Izrasla iz najljepšeg osjećaja, moja mladost je zasjala suncem slobode i ja krenuh u prvu ljubav obogaćena njihovim iskustvom. Na trgu cvijeća osjetih titraje srca i poželjeh saznati od kuda dolazi ta ljepota.

Moj studij u kojem sam ulazila u tajne ljudskog tijela i nastajanja pokreta se pretvorio u proučavanje sna iz kojeg se pokret razvija. Negdje u dubini duše sam već onda vjerovala da pokret nije samo njegov vidljivi dio, nego da se njegov početak, kao i početak ljubavi, krije u beskaraju moje svijesti.
Mladić kojeg sam zavoljela je studirao kraljicu znanosti i želio kao i ja prodrijeti u najdublji dio materije i tamo dokazati njenu dušu.
Željela sam uistinu dotaknuti trag sunca i kao nekada Diana odjahati u vječnost, željela sam da me mladić, kao nekada Giordano Bruno Dianu, prati do litice na kojoj ćemo zajedno spoznati ljubav na izvoru.
U jednom predvečerju smo se malim automobilom vraćali u grad. Bio je kraj zimskog ferija koje smo zajedno proveli na velikoj planini. Dva sanatorija su nam omogućila da sjedinimo odmor i seminare koje smo pohađali. On u zvjezdarnici, a ja u klinici za rehabilitaciju patološkog pokreta. Slobodno vrijeme smo provodili na vrhu planine, zamišljajući da se nalazimo na vrhu svijeta. Promatrali smo zimsko nebo i brojali zvijezde, mislima se vraćali u legende, činilo nam se da nas pozdravljaju Ladarice i željeli se u Ivanjskoj noći vratiti na vrh planine i jezerom istine otploviti do otoka sreće.
"Jutros sunce nije htjelo izaći, a sada nikako da zađe." rekoh veselo promatrajući crvenilo zapada.
"Još nikada u sjećnju nisam doživio ovako dugačak zalazak sunca i ovako crveno nebo." čudeći se odgovori mi mladić.
"Mi još nismo otkrili sve tajne koje se kriju u znanosti koju studiramo. Sunce spada u tvoje područje, objasni mi ovu pojavu."
"Sunce nas prati i odlučilo je sjati dok mi ne daš jednu veliku pusu."
"Strpi se još malo, promet u velikom gradu je opasan za zaljubljene šofere." odgovorih mu koncentrirajući se na semafore i jednosmjerne ulice.
"Kuda me vodiš?"
"Na vrh svijeta u moj mali raj." pozvah ga prvi puta u moj mali stan.
Ušli smo u novo naselje puno visokih kuća i parkova koji su blještali bjelinom pod zrakama još uvijek upornog sunca. Zaustavih auto na jednom velikom parkiralištu, ispred ogromne građevina od stakla i čelika.
"I ti ovo nazivaš tvojim malim rajem."
"Pričekaj dok se popnemo na vrh."
Moj mali stan je bio u podkrovlju nebodera. Kada smo ušli u dnevnu sobu sunce je stajalo točno nad vrhom planine koja je bila užasno blizu i užasno daleko u isto vrijeme. Otvorih vrata male terase i mi se nađosmo u snijegu koji se za vrijeme mog odsustva nagomilao pred vratima.
"Ove zime su vjetrovi jaki, inače se snijeg zadržava samo uz ogradu u bršljanima koje sada jasno ne vidiš."
Mladić me zagrli i u trenu poljubca sunce se poče lagano spuštati u dubinu iza vrha planine.
"Jesam li rekao da čeka tvoj veliki poljubac."
Stan na vrhu svijeta, moj mali raj, mi se ućini u tom trenu još ljepšim.
"Uvijek sam se osjećala ugodno u ovom gnjezdu daleko od gradske vreve i obaveza, ali sada mi se čini još ljepšim i toplijim." rekoh skidajući jaknu.
"To je sigurno zbog moje prisutnosti i moje osobnosti." šaljivo će mladić
Nebo je sjalo zvjezdama dok smo mi sjedeći uz vatru malog kamina ispijali ljubav. Vrijeme je prolazilo ustaljenim ritmom.
Mladić je bio na veleučilištu i u laboratorijima želio otkriti sve tajne znanosti. Ja sam polagala ispite i sve više voljela fenomenologiju mog sna i mladića.
"Moram pronaći otok stabilnosti u ovom velikom moru nestabilnosti." reče mi mladić jedne proljetne večeri dok smo šetali trgom cvijeća.
"O čemu govoriš?"
"Već godinama su znanstvenici usmjerili kurs prema tom otoku, ali još uvijek nema znakova da mu se približavamo."
"Još uvijek ne znam o čemu govoriš."
"Još u srednjem vjeku su alkemičari vjerovali da će ako pronađu kamen mudrosti moći iz jedne materije stvarati drugu."
"Sada mi je jasno. Misliš iz olova praviti zlato."
"Ne, mislim na jedini stabilni dio u jezgri atoma, jedini dio koji se više ne može djeliti, dio koji bi dokazao početak svega što mi danas živimo, mislimo, osjećamo."
"Zar to nije superstruna o kojoj se u zadnje vrijeme pišu znanstvene knjige i poezija?"
"To je onaj končić u atomu koji stvara za nas još nečujnu simfoniju univerzuma, mi znamo da je on tu, ali nismo uspjeli uploviti u luku njegovog postojanja."
"Morate dragi moj naučiti slušati srcem, tek onda ćete čuti ono dosad nečuveno."
"Ja tebi o znanosti, a ti meni o "Malom princu."
"To je moja istina. Fenomenologija sna je put ka tom tvom otoku. Moraš naučiti osluškivati tišinu." odgovorih sjećajući se djedovih riječi.
"Još uvijek nije kasno, nauči me slušati tišinu." reče mladić smješeći se i ja osjetih u njegovom glasu nevjeru u ono što govorim.
"Što si osjećao u onim davnim jutrima na trgu cvijeća? Što osjećaš sada?"
"Mir i sreću i .............."
"ljubav. To nije odgovor na moje pitanje, to osjećaš i ovdje i na veleučilištu. Treba krenuti putevima sna. Dok svećenici pokušavaju u nas usaditi klicu straha od grijeha, mi je se moramo oslobađati uskrsnućima u svitanjima. Sjećaš li se našeg starog profesora koji nas je tako uvodio u poeziju kraljice znanosti."
"Dobro, razumio sam što mi hoćeš reči, ali još uvijek ne znam kako to doživjeti. Kada u laboratoriju sjedim pred mikroskopom i ulazim u dubinu mora nestabilnosti osjećam u sebi uzbuđenje, ali ne pronašavši željeni otok osjećam i bjes."
"Sjeti se jezera istine, zamisli ponovo otok sreće, arhipelag uspomena i spokoja. Sjećaš li se što si osjećao kada smo, tamo na vrhu planine uz jezero, o njima maštali?"
"Želju da s tobom jednoga dana odem na te otoke."
"Znaš li gdje su ti otoci?"
"Negdje visoko iznad vrha planine."
"Dragi moj ti moraš još puno raditi na sebi, moraš naučiti gledati, slušati, mirisati i dodirivati srcem."
"Opet ti meni o "Malom princu", rađe mi pričaj o fenomenologiji sna."
"Već nešto više od sto godina znanstvenici pokušavaju otkriti i dokazati materiju sna, kao što nas već skoro dva tisućljeća svećenici pokušavaju uvjeriti u grijehe koje nismo učinili i u pokretačku energiju koja se nalazi izvan nas. Sve ono što gledaš očima, slušaš ušima je samo iluzija onoga što osjećaš. Sjećaš li se predavanja iz filozofije o dokazima postojanja Boga. Koristeći se zakonima matematike, neki filozofi su pokušavali ne dokazati, nego pobiti njegovo postojanje. Jedan od njih je rekao da Bog ne postoji realno, da je on samo pojam u ljudskom umu."
"Realno postojanje je više od postojanja kao pojma u umu, a Bog ipak negdje u plavim daljinama postoji." pobuni se mladić
"To je nametnuto ti vjerovanje u nadnaravne sile i pobijanje sposobnosti moga uma, ja mogu sanjati realnost, ali bez uma ne bih mogla niti spoznati ono što vidim i čujem srcem. Um i srce rade zajedno i predu materiju našeg istinskog postojanja. Na ulaznim vratima u znanost doduše još uvijek piše."Ti moraš vjerovati" jer još uvijek nitko nije uspio niti dokazati niti pobiti postojanje Boga."
"Ali mi ga vidimo na slikama u liku starca duge sjede brade." reče mi mladić naizgled naivno.
"To je samo onaj oblik koji su mu nametnuli ljudi u svom vjerovanju, ali on je taj tvoj stabilni otok u moru nestabilnosti. On je pokretač smoorganizirajučeg procesa u našim ćelijama. To je onaj izvor iz kojeg ističe ljubav, vrhunski princip našeg postojanja." pokušah Giordanovim riječima dokazati svoju misao.

Mladić me je promatrao s nepovjerenjem. Njegovo znanje se razvijalo u drugom smjeru. Čini mi se da mu je u tom trenu postalo jasno da je, iako je želio vjerovati mojim riječima, u srcu postajao lovac na dobitak. Noć je bila blaga i miris dolazećeg ljeta se širio gradom. Na trgu cvijeća se Ljubav prvi put u tom trenu osjetila suvišnom.
"Otoci uspomena, spokoja i sreće su u našim srcima."pokušah ga još jednom uvjeriti u svoj san.
"Gdje je tvoj otok stabilnosti?" odsutno me upita mladić
"To je ona točka u meni koju su davni filozofi nazvali oči Božje, zadnja točka zlatnog reza, to je ono što osjećam kada me ti poljubiš" priznah mu ljubav ne služeći se tom već otrcanom riječi.
"Hočeš li se udati za mene?" zapita me mladić konkretizirajući trenutak da bi prekinuo moje maštanje.
"To je još jedina, do sada, neostvarena želja u mom životu." rekoh ne razmišljajući
"Gdje želiš vjenčanje?"
"Na otoku sreće."
"Kada?"
"U Ivanjskoj noći."
"Tko će nam biti kumovi?"
"Giordano Bruno i njegova svjesna spoznaja."
"Tko će nas tamo ženiti?"
"Duša svijeta."

Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam da idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta me čeka iznenađenje.
Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao ogroman buket crvenih ruža. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo.

Iznenda se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo. Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.
Kada sam izašla iz bolnice više ništa nije bilo kao prije. Poljupci koji su me činili sretnom postadoše dosada od koje sam bježala, zagrljaji klješta kojih sam se bojala. Lice mladića, koji mi je prije nesreće želio na jezeru sreće pokloniti prsten i svoj život, je počelo blijediti u mom sjećanju. Umjesto njegovih očiju ja sam u mislima sretala neke druge oči, oči nekog nepoznatog dječaka, oči boje sna. Više nije bilo razgovora o Giordanu Brunu i Diani, više me nije zanimao otok spokoja i prividnog mira, niti izvor iz kojeg ističe ljubav jer ju više nisam osjećala u sebi.
Tada poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života.
"Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav." pomislih kada sam se, poslije rastanka s mladićem, sama vraćala u moj mali raj.