Pročitala sam negdje da «.. dodirom ukidamo iluziju odvojenosti...» ... Dodir anđela, majke, oca, supruga, djeteta.. Dodir voljene osobe... Ili dodir moj meni... Pokušavam ukinuti iluziju odvojenosti od sebe dodirujući svoju dušu svaki puta kad zalutam u snene kutke mojih dubina ... Nebo je ovog ranog jutra bilo tamnoplave boje, a susret Mjeseca i Zore događao se baš dodirom tame i svjetlosti na horizontu... Zemlja je praznim očima gutala tu priču nenapisanu i bilo kojoj knjizi, nedoživljenu u bilo kojem susretu živih bića. Samo dodir svjetlosti i tame, grleći se i pozdravljajući, donijeli su mi ovaj lijepi dan. Potražila sam istinu u sebi, dodirom sam je taknula u duši, a istina je obukla bijelu haljinu, došetala do mene, objavila mi se i zasjala. Kap po kap vatrenih šifri bacam u daljinu izbijajući iz tame tvoje ime, ovo moje čudo od mene i cijeli Svemir. Istina polako klizi niz prozore svijeta, zauzima svoje mjesto u svakom iskrenom srcu i čeka. Čeka da se objavi dodirom istine u sebi, kako bi se laž predala i zauvijek otišla. Između svjetova nema ledenih granica, nema ničega. Samo polaritet duše koja sama bira smjer i određuje svoj pravac kretanja. Kad stepenice života polako krenu zavojitom stazom prema Vječnosti, dodirnut ću svoju dušu i pitati je: jesi li spremna, anima mia?. Odgovorom će me odvesti u drugi dio života, a ja bez predaje lažnim formama stvaranja i iluzornim kreacijama praznih nadanja počinjem unutrašnji dijalog – dodirom duše.

http://shadowofsoul.blog.hr/