Znali smo doživjeti da na graničnom prijelazu moramo sve stvari iz osobnog automobila izvaditi, i da nam dodatno još pregledavaju sjedala, ispod sjedala, gume i ostale pomične dijelove u automobilu, a sve zbog sumnje da možda nešto švercamo, i da imamo namjeru izbjeći plaćanje carine. Uzaludno bi smo objašnjavali da apsolutno ništa nemamo, da su sve što imamo sa sobom isključivo naše osobne stvari, i da putujemo na toliko željeni odmor u domovinu za kojom nam već nekoliko mjeseci vene srce. No unatoč problemima, prva prepreka nas nikako nije mogla zaustaviti, i nakon što bi smo vratili sve raskopane stvari u automobil ipak smo veselo nastavili put:
Jednom prilikom, poput svih ostalih Hrvata nastanjenih u Hrvatskoj, koji su za razliku od iseljenika, voljeli vikendom otići u šoping u inozemstvo, i suprug i ja smo, iako smo veći dio godine provodili u Njemačkoj, putovali u Mađarsku.
Na graničnom prijelazu zaustavio nas je carinik;
„Imate li deviza kod sebe, strogo je upitao“?
Bilo je to vrijeme kada se devize bez porijekla nisu smjele nositi preko granice, jedino uz potvrdu banke. Mnogi su se dovijali ovom problemu pa bi par dana prije putovanja položili devize u banku, a potom ih podignuli s računa dan prije putovanja kako bi imali potvrdu o porijeklu.
Uvjerena sam bila da nama potvrda nije potrebna, iza nas je 10 godina radnog staža u Njemačkoj, u putovnici radna dozvola, dozvola boravka, sve po propisima, no uzalud priča. Nakon što su nas svukli do gola, muža muški carinik a mene neka gospođa, u mojoj torbici su (što su mogli odmah utvrditi i bez svlačenja) pronašli 2 tisuće njemačkih maraka. Tih godina je ovaj iznos bio veoma značajan jer je radnička plaća iznosila oko 400 njemačkih maraka, no to je bio iznos koji smo gotovo uvijek imali uz sebe, jer je to za nas bila svega polovica njemačke plaće i bolje smo se osjećali imajući novac uz sebe, ipak smo bili na putu, pa zlu ne trebalo.
Bez imalo samilosti, carinik je načinio potvrdu o „privremenom oduzimanju deviza“ i uputio nas da se obratimo nadležnom Deviznom inspektoratu radi povrata. Unatoč obavljenim razgovorima, dokazivanjima, svim mogućim potvrdama nismo taj novac nikad dobili, a iz tih dana ostala je samo uspomena s gorkim okusom u ustima i netrpeljivost prema sistemu u kojem smo živjeli.. Naime, tumačenje carinika je bilo da s obzirom da se novac nalazio u mojoj torbici, iako smo bili u braku, novac nije pripadao suprugu koji je imao urednu radnu dozvolu, pa je stoga morao biti oduzet.
Prošle su godine, sve loše stvari su polako pale u zaborav. Imamo svoju Državu, svima su nam srca puna ljubavi, gradimo temelje bolje budućnosti i iščekujemo bolje dane. No mogu li oni svanuti bez promjena u nama. Sama promjena naziva, zakona, ili propisa ne može puno postići bez promjena stavova ljudi i njihovog nastupa.
Prije tjedan dana, moj sin, povratnik iz inozemstva, dobio je obavijest da su mu stigle osobne stvari u carinsko skladište i da iste može preuzeti. Nakon što je dvije godine proveo na radu vani, već je stekao pravo na uvoz svojih osobnih stvari bez nekih posebnih davanja, te je imao pravo na oslobađanje od plaćanje PDV-a i carine. Stoga su nas nakon cjelodnevne rasprave, jer nitko nije znao pravilno protumačiti šumu propisa, uputili u Carinarnicu kako bismo na mjerodavnom mjestu dobili pravu informaciju.
- „Gdje vam je potvrda Veleposlanstva da ste proveli na radu u Irskoj dvije godine?“
- „Kako da ja znam da se radi o vašim osobnim stvarima?“ pitao je djelatnik u Carinarnici pomalo oštro, pa smo ga gledali sa strahopoštovanjem i brzo smišljali adekvatan odgovor.
Istina, nismo imali potvrdu Hrvatskog veleposlanstva, od silne zbrke oko pripremanja povratka u domovinu, pakiranja stvari, i napetosti zbog putovanja s malim djetetom, osiguranja posla kod kuće, smještaja i mnogih drugih bitnih činjenica, promaknulo nam je da moramo imati i tu potvrdu.
No zakon kaže: „potvrdu Veleposlanstva ili neki drugi dokument kojim se dokazuje rad u inozemstvu u periodu dužem od 12 mjeseci……..“
„Imamo Ugovor o radu, Ugovor o najmu stana, Otkaz najma, potvrde o plaćanju stana, potvrde o plaći koja je sjedala na račun, Račun prijevoznika kojim je također utvrdio da se radi o osobnim rabljenim stvarimo, a ukoliko je potvrda Veleposlanstva nužno potrebna, sve ovo scenirati ćemo im, pa zamoliti da nam potvrdu pošalju mailom, a original poštom“, predložili smo, „a vi nam molimo vas, pomozite da uđemo u proceduru, i da riješimo problem jer zaista možemo dokazati da je sve u skladu sa važećim zakonima“.
„Ne može elektronska potvrda“, neumoljiv je djelatnik u Carinarnici, to nije vjerodostojan dokument, i ne gledajući svu drugu originalnu dokumentaciju koja se nalazila na njegovom stolu. „Odakle da je znam da ste vi gore radili, mogli ste gore samo ovako, bez rada, boraviti!“.
„Pa nisu živjeli sigurno od zraka, morali su raditi, uostalom imamo svu dokumentaciju ovdje, pa ju pogledajte, sve potvrde, ugovore, prijave boravka i dr.“ – razočarano sam mu tumačila dok je djelatnik kojem sam se obraćala nešto tražio po kompjutoru.
„Pa kako je onda zakonom regulirano da je elektronska potvrda vjerodostojan dokument, koji je kao takav valjan, zar se to ne poštuje?“, opet ja tvrdoglavo, gledajući u sina koji je već sav bio blijed, razočaran, i po izgledu lica sam vidjela da bi se najradije vratio prvim avionom u Irsku.
„Nemojte me provocirati da vas sad učim pravilima o elektronskom potpisu, i da tjeramo mak na konac! Sve i da pribavite sve potrebne obrasce, ovjerene kod javnog bilježnika, potvrdu o prebivalištu, potvrde izvana i ostale potrebne dokumente, predmet neće ući u proceduru do ponedjeljka jer se tad vraća kolegica s godišnjeg odmora, a kad će biti riješen, ne znam!“, strogo nam je iznio pravo stanje stvari s njegovog stajališta.
Shvativši da od svega toga neće biti ništa jer čekati od srijede do ponedjeljka da bismo uopće predali dokumentaciju na obradu koja po njegovom stavu nije bila potpuna i vjerodostojna, napustili smo prostoriju, ogorčeni, razočarani, svjesni da nije bilo ni malo dobre volje ni napora da se bilo što učini. Ono što je bio u stvari jedan jednostavan postupak pretvorio se u veliki problem – jer je godišnji odmor.
Otišli smo kod špeditera, zamolili da načine obračun i platili PDV i carinu na polovne gaće, potkošulje, božićno drvce koje su sin i njegova supruga s radošću okitili u njihovom prvom domu, iako izvan domovine, ali domu kojeg su s ljubavlju opremali, i uz to drvce su bili emotivno vezani, baš kao što je njihova mala kćerkica bila emotivno vezana uz svoje igračke, bebe, slagalice, slikovnice.
„Ovo drvce smo platili u Irskoj 60 eura“, kaže snaha, „baš sam sretna da ga sad opet ovdje imamo, kod kuće, i ove godine za Božić ćemo ga okititi, to je naše drvce koje smo kupili od prve plaće.“
.
„Sad više nije 60 eura rekoh. Ako obračunaš 600 eura transportnih troškova, i 600 eura carine i PDV-a, troškovi su daleko veći i njegovu pravu cijenu je sad teško izračunati.“
Sjetih se komentara iz čekaonice, kad smo nakon što smo imali svoju državu, unatoč dugačkim redovima u MUP-u s radošću čekali promjenu osobnih dokumenata, izdavanje domovnice i ostalih potvrda:
„To ti je - sjaši konja da zajašiš magarca“ rekla je jedna 60-godišnjakinja. „Ništa se neće promijeniti ukoliko se ne promijeni narav ljudi. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!“
Eto, promijenili smo dlaku, promjena ćudi ostaje nam za neka druga vremena, do tada, dobro proučite šumu propisa prije nego li se upustite u povratak, i birajte vrijeme, neka to nikako ne bude za vrijeme godišnjih odmora.
bglavac
edin.kecanovic
