U medicinskim terminima razlikuju se pojmovi dijagnoze i preventivne dijagnoze. Iako obje služe za dijagnosticiranje stanja organizma, prva se primjenjuje kod već uznapredovale bolesti dok se druga  primjenjuje preventivno – prije nego li nastane šteta uslijed bolesti koja bi mogla napasti organizam i onemogućiti ga da normalno funkcionira.

Našoj Državi i stanju u njoj već odavno nije moguće pomoći preventivnom dijagnozom jer je teška bolest već odavno shrvala cjelokupni državni aparat i više nije moguće pomoći samo lokalnim terapijama i čajevima, već je potrebno načiniti čvrste i trajne rezove, otkloniti oboljelo i natrulo tkivo, a  potom ustrajati na kemoterapiji kroz duže vrijeme  da bi uopće bilo šanse za oporavak.

Svima je već jasno da je, da bi se pravovremeno moglo prepoznati bolest potrebno osluškivati. Osluškujemo organizam, disanje, puls… Kontroliramo boju kože…. Crvenilo ili bljedilo… a potom  prema trenutnom stanju dijagnosticiramo i propisujemo terapiju.

Bolest koja je zahvatila naš narod tj. Državu općenito nije teško dijagnosticirati. Za postavljanje dijagnoze nije nužno biti liječnik, prema  nastalim simptomima bolest mogu potvrditi i amateri. Da imaju interesa utvrditi što narod boli i u kakvom je stanju organizam naroda i Države našoj premijerki Jadranki Kosor i gospodinu predsjedniku Ivi Josipoviću dovoljno bi bilo da dnevno prosurfaju portalima i pročitaju svježe vijesti, komentare hrvatskog naroda na forumima, u dnevnim tiskovinama, kreirane blogove –  i dijagnoza bi u trenutku bila potvrđena – predinfarktno stanje hrvatskog naroda  s mogućnošću naglog i nenajavljenog šoka koji bi mogao uzrokovati trajnu nepokretnost a možda čak i dugoročnu nesposobnost za samostalno preživljavanje kako pojedinaca tako i naroda u cjelini.  Teška dijagnoza – svima nam je već jasno

Svi već znamo da se i najteže dijagnoze mogu izliječiti ukoliko postoji dovoljno snažna volja duha i tijela da se bolest nadvlada. No za svladavanje bolesti potrebno je pravovremeno propisati dobru i kvalitetnu terapiju, a po potrebi i promijeniti liječnika ukoliko se utvrdi da nije na vrijeme uočio i prepoznao simptome.

Dakle, vrijeme je da se oni koji imaju u svojim rukama kompletnu medicinsku aparaturu od koje zavisi izlječenje cjelokupnog hrvatskog naroda, malo više angažiraju oko liječenja, jer dežurni Šuker i Čobanković nisu dovoljni da bi pacijent mogao mirno i stabilno disati, te da bi puls bio uravnotežen.

Gospodo, pacijenti u bolnici zvanoj Hrvatska odavno već zvone na uzbunu i nemaju više vremena za reagiranje liječničkog konzilija. Krajnji je čas da se poduzmu mjere reanimacije!