Susretnem prijatelja u gradu. Poveselim se zajedničkoj kavi, ali on sa žaljenjem kaže:  „Čuj, žurim, jurim, ali vrijedi kava prvom slijedećom prilikom“.Napola u šali mu kažem da od kada je u mirovini ima manje vremena nego dok je radio, a on sažalno (sam nad sobom) kaže da bi po mirovini već bio na Mirogoju. Objašnjava mi u hodu da statira na nekom snimanju i da zato žuri. Obećavamo si kavu prvom slijedećom, prilikom i on odjuri.

 

Naziva me mlada 20-godišnjakinja da me pita mogu li pogledati hoće li dobiti neko statiranje? Bezuspješno traži posao i povremena statiranja su joj jedina prilika da povremeno zaradi kakav-takav džeparac.

 

Pozivaju me kao gosta u tv-emisiju. U foajeu pred studijem gura se gomila „statista“, iznajmljena instant publika, popularni „pljeskači i pljeskalice“ koji za male novce iznajmljuju svoje dlanove. „Odrade“ tako dnevno nekoliko emisija da bi skupili kakvu takvu nadnicu, bolje reći dlanicu, a da se isplati i njima i agenciji koja ih iznajmljuje.

 

Goste nitko ne iznajmljuje. Sama tv-kuća ih bira i poziva prema vlastitim potrebama i potrebama svojih emisija. No, goste nitko ni ne plaća. Valjda misle da im je dovoljna plaća „5 minuta slave“. Većini gostiju „slava“ nije „ni u peti“. Dođu u emisiju uglavnom jer je to možda jedini način da nešto saopće svijetu „iz svog kuta gledanja“. Mislim da jedino „Latinica“ honorira svoje goste.

 

Malo dalje niz hodnik susrećem znanca, mladog profesora etnologije. On je gost u nekoj drugoj emisiji. Njega sigurno ne zanima slava, ali je emisija u kojoj će gostovati jedini način da glasno progovori o onom što radi i o problemima s kojima se susreće u svom radu. Javnost ne zna skoro ništa o tome, jer je to područje samozatajnog rada. Honorar bi mu dobro došao. Tek nedavno je diplomirao, oženio se i čeka dijete. Na slabo plaćenom poslu radi s marginalnim skupinama i uglavnom radi iz „ljubavi“.

 

Pljeskalice i pljeskači se guraju oko besplatnih sokova, kave i čaja. Televizijska velikodušnost! Vizažistice i vizažisti se preznojavaju nad licima koja pod njihovim užurbanim prstima prolaze k'o na pokretnoj vrpci. Nalijećem u gomili ponovo na prijatelja s početka priče. Dok čekamo snimanje „emisije uživo“, uz besplatnu kavu priča da ga boli kičma, da više ne može „honorarčiti“ na bolje plaćenim fizičkim poslovima, da je ova vrsta statiranja najlošije plaćena, da ponekad mjesecima čeka isplatu honorara, ali filozofski dodaje da je; „bolje išta nego ništa“.

 

Gledam po raštrkanoj gomili. Stari, sredovječni, mladi, iznajmljuju lice i dlanove za „jedan groš“, po sistemu; „daj što daš“. Nemoćni su išta promijeniti u svojim životima. Njihova su poduzeća propala, možda privatizirana, a novi vlasnik ih ne treba. Oni su tehnološki višak i višak i teret ovom sebičnom, pohlepnom i bezdušnom svijetu. Njihove mirovine su jadne koliko i honorari kojima pokušavaju pokrpati vlastite živote. Na mlađim licima još titra nada da je to samo privremeno stanje, nada da će ih netko na ovim hodnicima zaustaviti i reći: „čekaj, stani, u tvojim očima ima ono nešto, vrijediš više od kulise!“

 

„Lijepa naša statistička“ nam eto omogućava da barem budemo statisti u svojim i tuđim životima.

 

Pitanje za sve: Jeste li se ikada osjećali kao statist u vlastitom životu?