Dan danas nije mi jasno zašto smo se sreli. Na našem prvom spoju spomenuo je i pokazao mi poveću kvrgu na nadlaktici: „Ne znam što je ovo, neki dan sam primjetio… možda sam se prenapregnuo na treningu…“; „Hm, ne sviđa mi se… zašto ne odeš doktoru?“

Naš poslijednji spoj bio je na klupi ispred bolnice. Drhtavim rukama palio je cigaretu i zamolio me da ga više ne posjećujem. Bilo je je to svega 6 mjeseci nakon prvog razgovora. Nedugo zatim je umro. Što se je događalo između prvog i poslijednjeg susreta? Što je njemu trebalo slušati moje „podrške“ kad je odustao nakon prvog nalaza biopsije? Što mu je trebalo moje prisustvo u trenucima malaksalosti i bunila? Što je meni trebalo bolesnom čovjeku još više otežavati? Jer, zapravo mu nisam pomogla. Nisam mogla učiniti ni mnogo niti išta. Ili možda jesam? Jesam li mogla šutjeti? Jesam li mogla tiho promatrati umiranje? Mislila sam da to ne mogu pa sam ga promatrala glasno, kao da ću vikanjem i „dobrim“ raspoloženjem otjerati bolest, otjerati smrt, što li, pobogu? Što sam mislila? Jesam li uopće mislila? Nisam mu trebala, sigurno mu nisam bila potrebna. Zašto sam ga onda uopće srela? Zašto je on uopće sreo mene?

Učini mi se ponekad da sam morala biti uz njega kako ne bih negdje drugdje napravila veću štetu, izazvala još nešto gore… biti uz njega kao u nekoj vrsti životne karantene. Nije moglo biti drugih razloga. Nisam čovjeku pružila ništa dobro. Nosila sam mu svoje knjige, svoj cd player, svoje strahove i pitanja, svoj osmjeh u grču. Htjela sam mu pomoći, olakšati mu, biti mu oslonac…, ali kao da sam već onda znala da nisam radi toga tu. Kad je umro nisam otišla na sahranu. Ne podnosim sahrane jer tamo nema čovjeka radi kojega se na sahranu uopće ide. Nisam htjela uzeti natrag ništa čime sam mu za to kratko vrijeme uspjela(?) odvući misli. Otišla sam mnogo mjeseci kasnije na grob, prolazila sam onuda slučajno pa mi je bilo zgodno… ostavila sam jedan kamenčić kraj humka bez kamene ploče, tek s drvenim križem zabodenim u zemlju. Zamolila sam ga da mi oprosti i više nikada onuda nisam prošla. Sve što je ostalo iza našega susreta nejasna su sjećanja na bol, na osmrtnicu u novinama, svega nekoliko tihih suza,  i "vrištanje" na platno bez glasa. Ostala je „Furija“ koja se obrušila nad nemoćno tijelo u sumraku snage, ona je svjedok ovoga svjedočanstva. Tako je njegova smrt donijela samo dva pitanja: Jesam li ga ja ubila? I je li ta slika dobro djelo?