Na otoku moje duše sreli su se neki titraji pa uzbunili novootkriveni osjećaj što je nastao usred procesa obnove bića. Bila sam u šetnji Gornjim gradom, kad je titraj prišao bliže srcu i osjetih preskočene ritmove, a bili su mali poput mrava, čekajući skromno da dođu na red. Pamtim li te prve titraje, komuniciram li s njima? Ne znam. Ne sjećam se više kako izgledaju, kako djeluju, kakve poruke nose. Hodat ću uz rijeku jednog dana, kao što sam to nekada znala i znam, sjećanje na njih će se vratiti. Često zaboravimo na sebe, počinjemo živjeti neke druge živote, a one naše male titraje zaboravimo i potisnemo ih. No, oni su uvijek u nama, mirni, čekaju da ih se sjetimo. Ako ih se dugo vremena ne sjetimo, počinju se oglašavati, dozivati, žele nam se javiti. Što su ti titraji? To smo mi, onakvi kakvi smo došli i onakvi kakvi ćemo jednog dana otići u sekundi. To je život. Život što nam se objavljuje u svakoj svojoj ljepoti, u svakoj mjeri, u svakoj sekundi. Prijatelji, koji su davno otišli iz naših života, odjednom se javljaju, i te vječne teme, uvijek vječne, ponovo se objavljuju. Zato,hvala vam, moji titraji, što ste me podsjetili da poslušam vaše strepnje i da se vratim po neke odgovore u vaše odaje.

http://shadowofsoul.blog.hr/