I pomislim na tebe Bože....pomislim da si me možda zaboravio...tad me još nekako jače stisne u grudima...tuga izmiješana gorčinom i ljutnjom. Udahnem duboko i suza mi kapne niz lice....jedna od bezbroj koje sam prolila..i kao da pokušava otjerati nešto što se otjerati ne može. Sjetim se tada jedne djevojčice...vesele,uvijek nasmijane...sjetim se sebe...i nije to tako davno bilo... Još ta djevojčica čuči u meni negdje sakrivena,razočarana i uplašena..bez ikoga svoga... kao da čeka da je neko spasi, da je zagrli,poljubi,da joj ruku,povede je i kaže joj da će sve biti u redu... I onda...Ti,Bože...opet pomislim na tebe.Pomislim na to koliko mi trebaš...koliko te volim.. I pitam se,hoćeš li mi ti dati ruku?Hoćeš li me obgrliti milošću svojom?...Dati mi snage i izvući tu djevojčicu ponovo van", ponovo nasmijanu i veselu....Hoćeš li joj pokazati put...pokazati kuda??Hoćeš li? Tako te treba jer je izgubljena.....