Sklopio sam oči, otvorio ih ugledao Aleph. Evo me sada u neizrecivu središtu svoje pripovijesti; ovdje počinje moj spisateljski očaj.

U sličnoj nevolji mistici su se utjecali mnogobrojnim znamenjima; da označe božanstvo, jedan govori o ptici koja je, na neki način, sve ptice; drugi o kugli kojoj je središte posvuda a obodnica nigdje; treći o anđelu sa četiri lica, koji se istodobno obraća i Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu.

U tom divovskom trenutku vidio sam milijune ugodnih ili grozomornih čina; ni jedan me nije osupnuo više od činjenice da su svi okupljeni u istoj točki, da se ne preklapaju i ne stapaju. Vidio sam kuglicu koja se prelijevala u svim bojama i gotovo se nepodnošljivo ljeskala.

Isprva sam pomislio da se okreće; potom sam zaključio da je to gibanje opsjena koju stvaraju vrtoglavi prizori u njoj. Promjer Alepha mogao je iznositi dva – tri centimetra, ali je u toj kuglici bio sadržan svemir, u naravnoj veličini. Svaka je stvar (uzmimo zrcalo) bila beskonačan broj stvar, zato što sam je bjelodano vidio iz svih točaka univerzuma.

Vidio sam napučeno more, vidio sam svitanje i predvečerje, vidio sam mnoštva ljudi, vidio sam srebrnastu paučinu u središtu crne piramide, vidio sam nebrojene i bliske oči kako se ogledaju u meni kao u zrcalu, vidio sam sva zrcala na ovome planetu i ni u jednome svoj odraz, vidio sam ženu koju nikada neću zaboraviti, vidio sam zanosne vlasi, uznosito tijelo, vidio sam rak na sisi, vidio sam tigrove, motorne klipove, bizone, morsku bibavicu i vojske, vidio sam sve mrave na ovome svijetu, vidio sam ostatke nekoć predivne Beatriz Viterbo, vidio sam kolanje tamne krvi, vidio sam mehanizam ljubavi i mijenu smrti, vidio sam Aleph, sa svih strana, vidio sam u Alephu Zemlju, i na Zemlji opet Aleph, i u Alephu Zemlju, vidio sam svoje lice i svoju utrobu, vidio sam tvoje lice, spopala me vrtoglavica i briznuo sam u plač, jer su moje oči vidjele onaj skroviti i hipotetički objekt: nedokučivi svemir.