Pogledaj me iza zrcala, pronađi me tamo gdje je najtamnije, pokušaj razgovarati sa mojom dušom kad je najdelikatnija. Pogledaj zvijezdu na tamnom baršunu Neba kako iz moje aorte izvlači i ono malo plazme što je skriva tkivo tijela. Zamisli da sam korijen nečeg što spava u tebi, zamisli da u tvom neredu postoji savršen sklad mene. Znaš li da iz bijelog leda ne izvire plavo nebo, znaš li da sam posljednja od mojih predaka ostavljena ovdje na Zemlji? Kome ću ostaviti svoj trag, znak? Kome ću ostaviti posljednji udisaj nekog toplog proljeća kad budem odlazila putem Neba? Po mjeri vremena, još ima vremena, ali postoji ta nula iz koje smo nastali i u koju odlazimo... Daleko je tvoj pogled iza zrcala, daleko je kao u drugoj sferi postojanja. Iako sam tu, iako sam uvijek ostala ista, promijenjena sam i darovana tebi. Nemiran je moj noćni svijet mašte i snova, gdje živim u najtamnijem kutku tame i gdje se spaja stvarnost i San. Ne skrivam ni taj svijet ni sebe, a svaki put kad se poklope kazaljke i najave ponoć, iz centra Neba kapne suza na tvoje srce koju ću jednog dana darovati tebi. Iz bijelog leda neće izvirati plavo nebo niti ljetni dan se neće zabijeliti snijegom. Samo u prozirnoj auri ostajem svoja, nepromijenjeno mirna, nemirno natopljena stihijskim željama za Životom. Iz rubinove boje mog srca procijedila sam tri kapi pa ih pokrivam preko plave bluze, umatam ih pogledom rasne disciplinirane životinje i odlazim dalje u moju tamni svijet mašte i snova.
http://shadowofsoul.blog.hr/