Poslije ljubavi...moje svake, ostala su samo sjećanja, lijepa, draga, nježna, sačuvana u malenim kutijicama nezaborava.

 

Poslije ljubavi, bilo koje vrste, nikada se nisam željela niti sjećati ružnih stvari ako ih je i bilo, i da me sada neko upita, kategorično bih tvrdila, da nikada nije bilo ničega ružnog. A moralo je biti. Makar male sitne svađe, ne slaganja oko mjesta izlaska ili neke slične gluposti. No, trudila sam se uvijek da ostane samo ono lijepo i da samo o lijepome pričam i mislim, da samo ono lijepo izvučem na zlaćanim krilima i pokažem sebi, kao strancu kojemu objašnjavam kakva je ta veza bila.

 

Ali, ako sam već došla u situaciju da kažem „poslije ljubavi“, znači da je nema, da je nestala, otišla, da joj se nešto dogodilo....Zašto?

 

Često sam razmišljala o odgovoru na pitanje:  „Zašto ljubav umire“(mislim na ljubav između partnera), zašto nestane, zašto poželimo jedno drugo mijenjati, a zaljubili smo se u osobu onakvu kakvu smo upoznali. Da li je to zato što je ipak nismo dobro upoznali i što je na neki način iznevjerila naša očekivanja? Da li je to zato što oboje ne njeguju tu ljubav istim žarom? Da li je to zato jer smo površni, pa nam brzo dosadi neko, ili smo mi nezanimljivi, ili, ili...? Uvijek sam željela imati jednu ljubav, jedan brak, jednu osobu kraj sebe cijeli život, i još duže...ali na žalost, nije baš ispalo tako.....Život je uredio da to ne bude tako....

 

Poučena iskustvom nešto svojim, nešto gledajući sa strane, ne vidim da se ista ljubav i isti žar sreću često (a sanjala sam da tako treba biti). Ako nekoga upoznamo, pa nam se dopadne njegov/a izgled, narav, karakter, razmišljanja, stavovi o životu, religiji, ljudima i skoro o svemu, skloni smo pomisliti da smo našli svoju polovinu. Možda i jesmo. Ali, onda (uh, kako je to suhoparno), odjednom, jedno jutro nam počnu smetati neke stvari. Počnemo tu istu osobu gledati drugačijim očima. A ne bi trebalo. Možda smo se razvijali drugačije, neko brže, neko sporije, ali zašto onda jedno drugo ne sačeka malo? Zašto jedno odlazi bez drugoga? Gdje je tu ljubav? Jer, jubav je strpljiva, ljubav prašta, ljubav nije zahtijevna....a odjednom postaje sve to.....nestrpljiva, zahtijevna, netolerantna, posesivna.....

 

Ražalostim se kada razmišljam o tomu, jer, valjda sam nepopravljivi romantičar, i vjerujem u jednu istinsku Ljubav-do kraja. A kod nekih se ona rasgoropadi, naljuti, dosađuje se, ili jednostavo umre.....Ne pomažu joj ni reanimacije, jer je valjda predugo bila bez zraka.....i iz tisuću i jednoga razloga je pustimo da se ugasi, da nestane.....

 

Ali, makar, i kada se to desi...želim da mislim samo na dobro...jer nekada sam voljela, i to je bilo pozitivno, želim misliti samo lijepo, jer ne želim ničim da „uprljam“ Ljubav kao Ljubav i njeno postojanje u meni......

 

I kada se pospem sjećanjima, zagrnem ze njihovim srebrenkastim sjajem, znam.....svaka je Ljubav prava. Za taj trenutak, za to vrijeme, za tu osobu, ona je bila prava......I kao takvoj, sa tugom i sjetom, dajem joj sve  lijepo, kao zahvalnost za ono što me je je naučila..