NE ČEKAJ ME VIŠE, LAĐARU,NA OBALI TE MIRNE RIJEKE, ZA KOJU REKOŠE DA ODNOSI PUTEM BEZ POVRATKA..NE ČEKAJ ME UZALUD, ZAPRAVO, NE ČEKAJ VIŠE NIKOGA, JER NITKO TI VIŠE NEĆE DOĆI..POGLEDAJ ME, I ŠUTI..SKINI SVOJU ISKIDANU KABANICU, I SJEDNI KRAJ MENE..JA ĆU SKINUTI SVOJA KRILA, I ZAGRLITI TEBE, BAŠ TEBE, UMORNOG OD SILNOG VESLANJA..NA NEKI NAČIN SAM OSUĐENA NA VJEČNOST, KAO I TI, ALI,MOJA VJEČNOST DUŠAMA DONOSI KRAJ NJIHOVIM STRAHOVIMA..OD SUSRETA S TOBOM, JER, ŽIVE U ILUZIJI DA SI TI, BAŠ TI, LAĐARU, STVARNIJI OD ISTINE...A ISTINA JE- DA SE SVE MOŽE VRATITI PONOVO, I DA LAĐOM NE UPRAVLJAŠ TI, NEGO MI SAMI..PUSTI VESLA, I ZAGLEDAJ SE U VALOVE LETE, KOJA SAMO LAŽE VALOVIMA SVOJIM UZBURKANIM..SJEDNI KRAJ MENE, I ŠUTI..BAR ZA TRENUTAK ZABORAVI DA ZABORAV KOJI TI JE NAMETNUT, NIJE STVARAN...