Mmmmmm… miriše cvijeće… perunike, jorgovani. Točno kad udahnem, ne da mi se izdahnuti. Pa opet… i opet. E, nikad nijedan parfem neće ovoj proljetnoj kolekciji bit' ni do koljena. Doleti neka ptičica. Dnevna ptica živahna… :) Gledam je pa se mislim: E, blago tebi! Ne moraš sad na posao. Ne trebaju ti novci za hranu, struju, vodu… sve imaš. Volja te odletit' na koju god stranu svijeta – tko ti brani?! Ne moraš od nikog tražit' dopuštenje, ne moraš molit' slobodne dane, ne moraš prebirat' po džepovima imaš li dovoljno novaca za prijevoz… Samo raširiš krila i eto te gdje želiš. Ali ti vjerojatno ništa ne želiš… Nisi čovjek. Nisi žena. Ptičica si i jednostavno – živiš! Eh, gdje sam sad opet odletjela? Opet hoću biti negdje drugdje, netko drugi… ptica… odletjeti… pa stišavam glas u glavi: Ajmo, off! Tiho, gotovo nečujno koračam prema radnom mjestu… Tu sam gdje jesam. Tako je kako je. I ja se prepuštam… Tečem… Nosi me!

   „Evo naše ljepotice!“, začujem glas… i automatski osjetim kako se crvenim. Lice mi je ko da ga je netko polio kantom crvene boje. „Što se crveniš?“, reče on, „Od sunca? Ili je to odsjaj od moje majice?“ „Od ljepotice…“, otpovrnem pa spustim pogled… I sve u ogledalu zagledam jel' prolazi crvenilo… Iš! Iš s moga lica! Njima simpatično što se crvenim, a ja bih propala u zemlju (da nisam Zemlja)…

   Aj, radi štogod, govori glas u glavi. Budi tu gdje jesi i radi sa srcem. I daj, okani se sad pisanja članka za Magicus! Radno ti je vrijeme počelo! Aj dobro! Nek' ti bude! I ti ponekad kažeš štogod pametno. Doduše, rijetko… Neću misliti na Magicus… Neću misliti na Magicus… :)

(odlažem papir i olovku)

Aha!

(uzimam papir i olovku)

   Rekla je jedna psihologica: „Nemojte misliti na Eiffelov toranj!“ „Da čujem tko nije pomislio na Eiffelov toranj?“ Tišina. Nitko se ne javlja… E, tako nisam ni ja mislila na vas… :)

P.S. E, šta sam ovo skupusala? Bože sačuvaj! Ne mogu ni naslov odredit…