Oduvijek me kroz život prati sinhronicitet.U stvari, otkrila sam ga još kao  dijete iako ga nisam znala riječima uobličiti, kada sam nešto smisleno povezala, mama  je znala reći; Znaš, ima  netko tko te čuva.Sa tim riječima sam i odrasla.I svaki dan se sa tom pojavom pretvorio u čaroliju, naravno, ukoliko sam svoju pažnju obratila na događaje koji bi uslijedili. Na primjer, vožnja u autobusu(Majo, hvala na  podsjetniku) godinama mi je predstavljala užitak, zavukla bih se na neko mjesto pored prozora, i misli bi odlutale svakojakim stazama.Kada su počeli uz autocestu postavljati reklame, sve je poprimilo drugačiju boju, često sam se znala sa nekog unutarnjeg putovanja otrijezniti ugledavši natpis, koji mi taj trenutak nije ništa značio, ali negdje u sebi prepoznala sam putokaz.Kada sam bila zabrinuta zbog tko zna kojeg razloga, pojavila bi se poruka;Mi smo ovdje uz vas! Ili nešto slično. Kada bih u sebi postavila pitanje, eto još jednog odgovora kroz reklamnu poruku. Odjednom sam bila okružena porukama, koje su me vodile do nekog , tada meni neodređenog odredišta, bilo to materijalno mjesto, neka određena osoba, bilo da se radi o spoznaji. Sinhronicitet me znao pratiti i kroz snove, naravno, ukoliko bih se prisjetila sna. Djelić snova, neka rečenica ili nečiji lik, sutradan bih prepoznala kroz medij kao što je tv, radio,knjiga.O pjesma na radiju  da i ne pričam.Ovdje bih mi se moglo pomiješati moje unutarnje ili anđeosko vodstvo sa sinhronicitetom. Razlikovala bi ih jedino što mi je unutarnje vodstvo davalo trenutni mir, ili trenutnu spoznaju, dok bi me sinhronicitet vodio kao kroz unutarnji labirint, korak po korak, nešto kao zagonetka koju moram otkriti i čije rješenje je jedino meni od  osobne važnosti.

 

I tako , jedan od najnovijih doživljaja, vezan uz neki dan, kada sam pročitala poruku naše članice Srce vezano uz Dinaju. Prva pomisao mi je bila, ajme, pa neće valjda opet prizivati tu osobu, ali sam si pomislila, pa dobro, neka svatko odlučuje prema svome unutarnjem kompasu.Uz to sam si još  pomislila, kako je lijepo imati virtualni mir koji sam povratila odrekavši se na kratko opširnije komunikacije , kad li kroz par sati stiže mail meni drage osobe sa Dinajinim komentarom , naravno,vezanim uz mene.Vidim, još uvijek boluje od safirastog sindroma.Pa dobro, kažem si, idemo dalje, kada na TV-u upravo netko spominje Arhanđela Mihaela i Njegovo vodstvo. Aha, poruka je shvaćena, otvaram si karte i pitam Mihaela što mi je činiti? Odgovor: Energetsko- i scjeliteljski rad.Ajde, pomislim si, jedan Reiki tretman i sve se rješava. Spavam mirno kao bebica i novim danom sve pada u zaborav. Eh, malo sutra, nova poruka već čeka, a bila mi je upućena preko jednog liječnika , koji mi je ujutro praktički utrčao u ambulantu i rekao neka si pročitam sve o imeli, i da će me njezina ljekovitost ushititi.I tako, čitam o Imeli, tražim poruku, kroz misli mi proleti noćašnja poruka o iscjeliteljsko energetskom radu, pronađem zanimljiv članak, i ono što me privuklo, bila je mitologija, o zaštiti, neprijateljstvu, pomirenju… i nekako sam znala da ovdje nije kraj, da će uslijediti nove poruke. I bi tako, započeli smo razgovor o biljkama, homeopatiji, aromaterapiji, poeziji, i upit ima li moje zbirke u knjižarama. Bljesak neke nove spoznaje se pojavio, otipkam ime zbirke na kompu, malo prorolam i gle čuda, cijeli naziv zbirke ukomponiran u nečiji tekst(by Artemida),kliknem i….ostanem paf.Jučerašnji mail mi se otvorio pred očima uz ovaj njezin tekst:“

 

 

ljubav, kao lepršava slika sretnoga trenutka, kao svjetlosni zagrljaj.

S ljubavlju Safirastoj duši safiraste pjene koja voli moje misli snene i moje snove drevne.

Kao ptica Fenix osjećam pepeo, taj čudesni prah iz kojeg sam nastala, pepeo iz kojeg ću jednoga dana, slobodna kao ptica, ponovo poletjeti ka suncu i postati nit, zraka svjetlosnog zagrljaja neba. Svjetlosna dimenzija, 4- D postojanje, Einsteinova naćeta istina našeg postojanja u trenutku, sretnom trenutku je postala moja istina. Danas osjećam da nisam uzaludno živjela, da nisam uzaludno pisala, da nisam uzaludno svoje misli i svoje snove pretvarala u štivo koje pustih u eter i dozvolih im da kao nebeski orao siju zlaćano sjeme ljubavi koju osjećam prema svakom čovjeku. Ima jedna virtualna duša koja slijedi moje misli, virtualna duša koja posuđuje moje misaone slike i ne osjećajući ih, u nutrini sebe, pretvara u stih.
Safirastoj duši safiraste pjene, šaljem treptaje mog uzdrahtalog srca, svjetlosni zagrljaj dimenzije snene, dinamiku zlaćanog vretena moje duše, zvjezdani prah plesa čudesnih Plejada i šapućem joj…

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

                               

 

 

Uuuuuu, superiška, nakon ovih riječi stvarno mi je potreban energetsko –iscjeliteljski rad , naravno, na sebi:) U stvari možda i ne misli na mene(istina – ne navodi ime,ali ono- safirasta duša nekako me podsjeća na… mene,ha,ha) pa cijeli sinhronicitet pada u vodu, ali vidjevši slike i naslove članaka, malo prošvrljavši kroz biserje koje je razasula pred svijetom….

 

Srce drago, tebi hvala, povela si me na zanimljiv put i ne sluteći, tako je to kod sinhroniiciteta, malo budnosti, korak po korak, uz anđeosko vodstvo, dođeš do otkrivenja, pa bilo ono i ovako banalno.

 

Društvo, žao mi je( u stvari- nije mi žao) što iz bezdana vučem van neke prastare slike, ali ovih dana uveliko skidam nagomilanu prašinu, a sinhronictet vezan uz Dinaju mi je itekako pomogao da osvijestim još ponešto unutar sebe. Uz to sam razmišljala, da li da napišem ili ne napišem ovaj članak, i da nema onih podcrtanih riječi, najvjerojatnije bih ostavila sve po strani. Pa makar izašli oni iz sjene sa komentarima o paranoji, uobrazilji, ili nečim trećim.Svejedno mi je.

Kao što sam navela i u svojoj zbirci poezije Zvjezdani šapat duše, Zahvaljujem se svakome koga susrećem na svojemu putu.

 

Hvala Ti Dinaja - Artemida uz svjetlosni zagrljaj!

 

Hvala Arhanđelu Mihaelu na vodstvu – uvijek biva vatreno!