Još uvijek mi srce rashlađuje ta gorka šifra tvog imena, još uvijek se rađa noć boje mog kamena... Ispred mene tama provlači svoje slabašne ruke i pokušava me obgrliti, utopiti, pokušava sa mnom nestati... I kad ostavim trag u vremenu i opet se vratim sa ruba ponora, gorjet će ovo mjesto na globusu gdje stojim, gorjet će samo sjajem mojim i zaboraviti nikad neće moj trag. Učitan je u tkivo ove planete, poput jedinstvenog „kod“-a, poput vjetra što odnosi kristale tuge i ne vraća se, ali ostavlja trag... Sve u nama ostavlja trag, težak ili blag... Pa neka me odnese taj vjetar u zaborav tišine, do druge obale mog života, gdje sam ležala i sanjala, i tebe očekivala ... Tajnovit je moj svijet buđenja i sna, dubok je to uspon prema visinama, pad prema dubinama... I kad na crkvenom tornju otkuca ponoć, na oltaru noći past ću u ambis tajne, zatvoriti vrata i umiriti srce... i vrijeme je...
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
837
OD 14.01.2018.PUTA