Bez obzira da li će se tema pojaviti kao zadana, ili ne, o njoj nije ni loše razgovarati. Ili makar razmišljati. Svakako da svako to treba i jedino može sa svoje tačke gledišta, ne moje, ne njegove ili njene...samo svoje. Jer, po mom mišljenju, milosrđe nije nešto što se vidi, što se može izmjeriti težinom i visinom, nego je nešto što čovjek mora nositi u sebi, u svom srcu, mjerljivo po veličini vlastite duše i karaktera. Ne možeš nikako reći: „Eh, Happy je milosrdna oko 500 grama, ja sam više“...ne možeš mjeriti na taj način....

 

Po meni, milosrdnost nije samo kada prosijaku spustiš u ruku neki novčić, ili daš komadić kruha...nije ni kada neku stvar koju ne oblačiš više, ostaviš pored kontejnera, jer će neko ko nema naići i uzeti...nije ni kada se busaš u prsa govoreći kako si pripadnik humanitarne organizacije....

 

Šta je onda milosrđe? Može li milosrđe postajati bez Ljubavi? Da li je to onda istinsko milosrđe, sućut...?

 

Milosrdnost-pomoć onima koji su u nevolji i koji trpe. Na bilo koji način.

Naravno da svi ljudi nemaju finansijsku mogućnost da na taj način pomažu potrebnima, ali se ne može ni za njih reći da su manje milosrdni od onih bogatijih.

 

Ja se mogu ravnati samo po sebi samoj.

Nikada nikome nisam uskratila pomoć kada je zatražena i u kojem god obliku je zatražena. Nikada nisam odbila nekoga saslušati, dati savjet, pružiti ruku, zagrljaj, utjehu, poticaj...dati Ljubav bez zadrške i bez razmišljanja. Tuđa me bol boli, tuđi me problemi čine neraspoloženom. Sve koliko mogu dati dajem od srca, uvijek i rado. Pa opet ne mislim o sebi kao o milosrdnoj osobi, nego uvijek mislim da trebala sam još, da mogla sam više....

 

Slažem se sa tačkicom. Milosrđa ima. Ne samo da vjerujem, nego znam. Jer se krećem u takvom krugu ljudi..onih koji vjeruju u  Boga, u ljude, u dobro...koji rado pomažu jedni drugima, koji suosjećaju sa svojima bližnjima, koji svoje bližnje ljube...

 

.......i iznad svega se uzdam u Božije milosrđe.....