Ima blagoslova koje možemo zazvati po imenu. Ima ih koji svojim glasom raskriljuju naše duše, njihovu vedrinu. Ima i blagoslova bezimenih, blagoslova nama nepoznatih, koji bdiju nad našim danima.

Dovoljno je da neki blagoslov tek nesvjesno okrznemo u prolazu pa da nas neumorno prati. Da se uz nas bezazleno priljubi.

Ima blagoslova koji nam omekšaju dušu. Blagoslova koji nam otkrivaju da mekoća nije slabost, nego novootkriveni prostor blizine i slobode. Prostor u kojemu sve postaje blagoslov, istodobno neslućen i tako dobro poznat.

Ti blagoslovi ne poznaju jezik zasluga, suzdržani govor procjenjivanja. Oni zbore ljubavlju, koja ne stane sva u jednu dušu. Zbog toga se blagoslovi uvijek odazivaju jedni drugima. Jedni u druge prelijevaju.

Živeći među ljudima, u zagrljaju smo blagoslova. I tako je dobro što često, a da to i ne primjećujemo, i sami postajemo i zagrljaj i blagoslov.
Djevojko i mladiću, majko i oče, sestro i brate, razmisli...

Jesi li ti nekome blagoslov i/ili zagrljaj? Oboje?

                                                            Voli vas i grli
                                                                         MrsWindsor