U svojoj praksi sve češće čujem pitanje: "Hoću li morati ići u dom?"U glasu ljudi dok me to pitaju se osjeća strah, skoro panika, ali i ljutnja i bunt.

Pitanje ima i sociološku i antropološku, ali i filozofsku dimenziju. Naravno da se iza njega krije prije svega strah od smrti, nestajanja i zaborava.

U našoj civilizaciji caruju Eros i ostala božanstva mladosti i ljepote. Kult tijela priznaje samo "savršenstvo" koje se hrani umjetnim putem, sve  postaje dopušteno da se sačuva privid mladosti i ljepote, kozmetička industrija, razni stimulansi, plastična kirurgija.

No, ako lažljiva ogledala i uspijemo na neko vrijeme prevariti, starost nam svima jednoga dana pokuca na vrata, a s njom i problemi iz mog naslova..

Život je tako organiziran da ispada da su starci teret društva. Sve je dobro dok još mogu biti "korisni" svojoj djeci, ali uvijek osvane dan kad se onako, preko noći uloge obrnu, starci popuste staračkoj nemoći, a djeca, podižući svoju djecu i trčeći nemilosrdnu egzistencijalnu trku nemaju dovoljno vremena još i za svoje ostarjele roditelje.

Život u modernoj kulturi je tako organiziran da pitanje o smještaju ili odlasku u starački dom nije pitanje za raspravu nego se nameće kao imperativ. No, na stranu što takvih domova nema dovoljno, veći je problem zašto ljudi ne žele u dom. Zašto dom doživljavaju kao čekaonicu smrti?

Naravno da napuštanje vlastitog komoditeta donosi promjene koje se većini ne sviđaju, no čini se da razlozi paničnog opiranja odlasku u dom ipak leže iza vrata takvih ustanova. Zar iza tih vrata doista započinje samo carstvo Thanatosa. Kao da na tim vratima doista piše "ostavite svaku nadu, vi koji ovamo ulazite".

Ispada da je život "vani", a unutra se samo čeka smrt....

Ne znam je li problem u organizaciji rada takvih ustanova, u nedostatnoj kontroli uvjeta i rada u njima, ali znam da mi ljudi užasnuto i panično postavljaju pitanja: "Hoću li morati u dom?"

O drugoj strani medalje, o tome kako se osjećaju srodnici koji moraju svoje starce smjestiti u dom jer im frenetična egzistencijalna jurnjava ne ostavlja vremenada se za njih adekvatno i dostojno brinu svjedoči ispovijest jedne uplakane kćeri koja je upala u pravu depresiju zbog grižnje savjesti zato jer je majku morala smjestiti u dom.

Naravno da ima i srodnika koji jedva čekaju da se "riješe" svojih staraca, Nasljedstvo je jak motiv za sve zloupotrebe.

Znam da se sva složenost ovog problema ne može izraziti u ovih par rečenica, samo nabacujem misli.

I dječje i staračke suze su suze nemoći, a ova civilizacija je nemilosrdna prema nemoćnima, na cijeni su samo snaga, pamet i ljepota....