Tuckajući kamenčiće, mislim. I kamenčići se stucaju. Kad, tad. I BEZ DA MISLIM. Stuckani kamenčići pričaju sami za sebe. Bez obzira na obzir. BEZ OBZIRA ŠTO REKAO.  Mogu biti stuckani dobro, mogu biti stuckani loše. Dobro i loše se samo vidi. Ako se uopće gleda.

 

Za moje kamenčiće mislim da su sasvim fino stuckani, netko će možda pomisliti da nisu. Što god tko mislio, dobro ili loše, svakako su stuckani. Stuckani su mojom pramoći, snagom misli. Ustvari, energijom koja je sve pokrenula. Misao o tuckanju, strašna je misao. Jaka do boli. A jako se i manifestira kada se tucne ruka. Tada, kada se tucne ruka, sve od Boga, postaje vražije. I to je tako. Tako je nastalo dijeljenje. Od tuckanja. Nema što nije nastalo onda kada se prvi put tucnulo.

 

Tuckanje je ne samo strašna misao, ona je i strašna stvar. Božija koliko i vražija. A da ne  bila komplicirao, trebalo bi se koncentrirati, jako koncentrirati. Na prauzrok. Na onu energiju koja je sve pokrenula. Na onu prije svih komplikacija i manifestacija. Tada je sve lakše, bolje i učinkovitije. To je jedina mogućnost kojom se može izbjeći samotuckanje ruke. A i glave. Ili nedaj bože intimnih dijelova.

 

Tuckanje je nužnost. Spoznavati samo misao o tuckanju i ništa drugo, znači kontrolirati stvari. Jer ja sam taj koji tuckam. I to dobro. Na koncu. A na kraju, nije me briga za ostale kamenotuckače. Svatko tucka za svoj račun, tuckajući istovremeno za račun svih. Nikad se nezna kome utuckano treba.

 

Nije me briga ni za njihove manifestacije a ni akrobacije. Ometala obična. Jesu kao da nisam.

 

Znati tukati, tuckati ispravno, to je stvar koja zahtijeva poznavanje procesa. A proces je slijedeći:

 

Kod tuckanja je važno ne misliti na tijelo, posebno je važno ne misliti na ruke. Tako se nećemo tucnuti. Skoro nikad. Ono malo neophodnog tuckanja, to se izdrži.

 

Jedini dobar način za dobro tuckanje je metoda za koju se može reći da je metoda sama po sebi. Tuckanje metodom samo po sebi, dovodi do ekstaze.

 

Sve što ometa čistoću tuckanja, to treba eliminirati metodom tuk na utuk.

 

Misliti je strogo zabranjeno. Tuckati i misliti, to može biti pogubno. To kontaminira samu istinsku prirodu tuckanja.

 

Kod tuckanja ne treba u konačnici misliti ni o samom tuckanju. Moga bi si tuckač kamenova umisliti da dobro tucka i to će pokvariti stvar. Dobro se tucka i bez da se misli da se dobro tucka. Ili loše. Jer uvijek se dobro tucka.

 

Korist od tuckanja ionako dolazi. Sama po sebi. Bitno je tuckati. Netuckanjem ne dolazi ništa.

 

Tuckati za opće dobro, misliti da se tucka za opće dobro, to je nepotrebno. Ionako se tucka za opće dobro. A opće dobro je tuckač sam po sebi. Bez sebe, općeg dobra nema. Niti tko što tucka.

 

Izbjegavati sva djela i misli osim tuckanja i razmišljanja o tuckanju, to je dobro. To će pridonijeti da se ne gubi vrijeme na gluposti. A gluposti, to je sve što nije tuckanje.

 

Ako ne uspijevate samo tuckati i ništa osim tuckati, znači da niste svladali tuckanje. Tada mislite da tuckate ali ustvari ne tuckate.

 

Željeti tuckati, to isto treba zaobići. Tuckanje je sasvim prirodna stvar. Vi to ionako možete.

 

Kada se spozna da se ionako može i da je to Bogom dano, tada ste najbolji tuckač kamena na svijetu.

Sve što bi nadolali spomenutom, čista je glupost i obično filozofiranje. A sada, odoh tuckati moje kamenčiće.

 

Jedna starokineska govori o tome da je sve nastalo tuckanjem. Prije no što se u nju tucnuo, čovjek nije znao ni da ima glavu.