pitam se, ponekad, što bi bilo kad bih pomaknula centar svoje gluposti do granice izdržljivosti. što bi bilo kad bih srce izvrnula naopako i pokazala drugim budalama što je iznutra...

rategnuti misao do granica svog vrta i nije neki napor, no mogu li, želim li ih rastezati do susjedovih, želim li znati što se krije iza uljudnog pozdrava popraćenog osmjehom, želim li pitati iskreno kako je, želim li dopustiti ulazak u moj vrt... moj vrt... baš lijepo zvuči. a što je zapravo moj vrt? komad razastrte duše na kojoj je zasađeno srce, treperavo i gordo, stalni tragaoc za radošću, ljubavlju, istinom... tek poneki korov tu nikne i često kao ljepuškasti cvijetak, pa me prevari, dopustim mu da raste i svaki put iznenadno, mahnito spoznam da koje je pravo lice nikle biljke... počupam je bez milosti, s korijenom, pažljivo motreći da nije ostavila koju sjemenku. ne brinući jesam li je povrijedila...

ukrasim često, svoj vrt zvjezdanom prašinom i vilinskim svjetlom, grijem ga na dahu zmajeva, branim ga močima drevnih i mudrih... iz dana u dan, godinu za godinom i ne znam, zapravo, dive li se ljudi mome vrtu, ili ga uopće ne primjećuju, znaju li da je moj ili ih jednostavno nije briga?

a moj vrt i ja, budala, živimo u miru i skladu... budalasto srce i budalasta glava, mudruju mudre misli...bar tako oboje misle...