Gdje je bilo srce moje kad je osjetilo tvoje? Je li tiho kucalo u odajama svojim i zvalo me imenom tvojim? Ne odajem tajne svog srca, kao ni izraz lica što ne odaje unutarnji sjaj, kada zna da tužnoj noći dolazi kraj. Eto, opet sam izmislila inspiraciju... opet sam se zaljubila u alien-a što je sa daleke zvijezde dotakao Zemljinu koru i podario mir ovom stvoru. Iznad neba lebdi svilena tama Svemira, iznad mene nebeski svod i tko će znati, koji je moj „kod“, kad ni sama ne shvaćam da Suton i Zora su nespojivi zajedno, ali ipak su jedno. Još uvijek ne vidim Mjesec iznad malog balkona, još uvijek tijelo osjeća okus slatkog vina, a na oltaru noći zapalila sam svijeću, za sanjanu sreću. Srce je opet osjetilo onaj trenutak kad si svoj pogled spojio sa mojim. Opet si otvorio svoje veliko srce... bez riječi... bez kićenih izraza... bez rime i cvijeća... bez glazbe i poklona.... Ispod mog balkona povija se suha trava, zaleđena sama u sebi, ali naklonjena prema tebi i tvojim koracima kad umoran dolaziš u naš mali dom. Dižem ovu čašu zlatnog vina za ono crno vrijeme što je obavijalo moje malo srce... Iz mrtve točke postojanja, znam... živa sam iznutra, iako bez inspiracije, iako bez neke akcije, iako bez kićenih slova - čekam da me preuzme i ta godina Nova... :) Ova pjesma sa rimom i bez nje, ono je što sam željela dati od sebe, a to je – sve. Kao tema koju triangl svira u nekoj starogradskoj ljubavnoj pjesmi, kao fakirova frula što kobru zove da pogleda je li joj lijepa sudbina, tako se i ja okrećem glazbi sfera, titraju srca i tvojim plavim očima. Jer... to je ono, što je postojano.

http://shadowofsoul.blog.hr/