Kada je Jacob Levy Moreno 1912. godine susreo Freuda, na njegovo pitanje što radi, odgovorio je:
„Gospodine Freud, ja nastavljam tamo gdje ste vi stali. Vi srećete ljude u umjetnom okolišu vašeg ureda. Ja ih susrećem na ulici i u njihovim domovima, u njihovim prirodnim okruženjima. Vi analizirate njihove snove. Ja im dajem hrabrost da ponovo počnu sanjati. Vi ih analizirate i rastavljate na dijelove. Ja im dopuštam da odigraju svoje konflikte i na taj način im pomažem da se ponovo sastave.“
Jacob Levy Moreno autor je psihodrame, metode psihoterapije u kojoj se klijenti podstiču da nastave i upotpune svoje postupke (akcije), kroz dramatizaciju, igranje uloga i dramsku self-prezentaciju. Koristi se i verbalna i neverbalna komunikacija. Različite scene se odigravaju, opisujući, na primjer, uspomene na određene događaje iz prošlosti, nedovršene situacije, unutrašnje drame, fantazije, snove, pripremnje za prihvaćanje budućih rizičnih situacija I dr.
Ove scene odigravaju se sada i ovdje, i one su ili približne realnim životnim situacijama ili su eksternalizacija unutrašnjih mentalnih procesa. Ako je potrebno, druge uloge mogu igrati članovi grupe ili neživi objekti. Koristi se više tehnika, kao što su: zamjena uloga, dubliranje, ogledanje, konkretizacija, pojačavanje i monolog. Obično se mogu naći slijedeće faze: zagrijavanje, akcija, (prorada, zatvaranje) i sharing (feedback).”
Filozofske osnove- spontanost i kreativnost
Moreno je smatrao da svijet pokreće :
„susret dvoje ljudi, licem u lice, oči u oči. Kad priđemo blizu, zamijetit ćemo naše oči; Ja ću gledati tebe tvojim očima, a Ti ćeš gledati mene, mojim očima.“
Morenova filozofija počiva na fenomenima spontanosti i kreativnosti.
Moreno defininira spontanost kao: “nov odgovor na staru, stereotipnu situaciju i kao adekvatan odgovor na novu situaciju. Spontanost je potencijal koji posjeduje svaki čovjek, to je njegovo prirodno svojstvo. Ona je najprisutnija kod djece jer se razvija u spontanoj dječijoj igri i omogućava djetetu da istraži, isproba i proširi repertoar svojih uloga kao odgovora na različite životne situacije. Međutim, kako društvo preko sistema normi postavlja svoje zahtjeve i favorizira stereotipne odgovore na brojne životne situacije, spontanost a i kreativnost se sputavaju, dolazi do zastoja u njihovom razvoju.
Kreativnost kao i spontanost odraz je ljudske fleksibilnosti, bogatstva duha, ona je sposobnost za stvaranje novih kvaliteta. To znači da “kada su funkcije spontanosti nerazvijene stvaraju se kontradiktorne situacije.” (Moreno).
Moreno uvodi princip SADA I OVDJE kao jedan od osnovnih principa psihodramskog procesa, što znači da protagonista ne priča o onome što je bilo, već to oživljava na sceni kao da se dešava sada i ovdje; on prošlost čini dostupnom a probleme vezane za nju ponovo prisutnim i autentičnim.
Cilj psihodrame je razvijanje spontanosti i kretivnosti.
Oslobađanje spontanosti u čovjeku vodi k stvaranju slobodnog uma koji posjeduje osobine kao što su znatiželja, ekspresivnost, kritičnost, odgovornost, bujnost, imaginativnost, intuitivnost, sloboda u socijalnim kontaktima i socijalnom eksperimentiranju.
Kreativnost se zasniva upravo na imaginaciji koja rađa jedinstvena rješenja, nove kombinacije postojećih elemenata, nove pravce mogućih ishoda.
Teorija uloga
U psihodrami, ljudsko se biće shvaća kao nositelj različitih uloga. Uloga je funkcionalna forma koju osoba uzima u određenom trenutku reagiranja, u određenoj situaciji u kojoj su druga osoba ili objekat uključeni. Ona je stvorena na prethodnim iskustvima u kulturnim modelima društva u kojem čovjek živi.
Koncept uloge je od presudnog značaja za psihodramski pristup jer uloga ovdje predstavlja i cilj i sredstvo. Najveći broj dječijih igara podrazumeva isprobavanje u određenim ulogama, istraživanje i otkrivanje novih uloga. Obzirom da je dijete obdareno velikim stupnjem spontanosti, ono u igri lako i brzo mijenja uloge, dodjeljujući sebi različite uloge. To je način da se istraži svijet oko sebe i vlastite veze sa njim. Međutim, čovjek se tokom odrastanja ograničava na određen broj uloga koji je manji od onog koji bi mogao da preuzme kada bi se oslobodili njegovi potencijali, prije svega, spontanost i kreativnost. Sazrijevanje podrazumijeva potrebu da čovjek prihvaća sve veći broj uloga, da prelazi iz jednih u druge. Zbog toga je jedan od ciljeva psihodramskog procesa da se osobi omogući da proširi repertoar svojih uloga , da se bolje realizira u postojećim ulogama ili da neke od njih odbaci i prihvati nove.
Terapijski faktori u psihodrami
Terapijski faktori su elementi koji uzrokuju poboljšanje psihičkog života individue.
Psihodrama svoje terapijske efekte ostvaruje kroz djelovanje interpersonalnih (tele), emocionalnih (katarza), kognitivnih (akcioni uvid), imaginativnih (as-if) i bihejvioralnih (acting out) utjecaja.
Katarza
“Psihodrama stvara kurativni (isceliteljski) efekat – ne kod gledalaca (sekundarna katarza) već kod stvaralaca-glumaca koji stvaraju dramu i u isto vrijeme oslobađaju sebe od nje.”
Specifična funkcija katarze u psihodrami je da olakša ekspresiju selfa i poveća spontanost. Druga faza katarze predstavlja integraciju oslobođenih osjećaja. Sve što je oslobođeno treba biti reintegrirano. “Ova integracija može da podrazumijeva uspostavljanje reda u unutrašnjem emocionalnom kaosu, učenje novih strategija, proradu interpersonalnih relacija ili transformaciju podjeljenih osjećaja u cjelovita.”[1]
Tri različita psihodramatičara definiraju katarzu kao:
“Oslobađanje nakon stanja ekstremne tenzije, ili emocionalna kulminacija kada otpori nestanu.” (Schutzenberger, 1970);
“ustanak, slamanje zbijenih osećaja i tvrdokornih struktura” (Leutz, 1974):
i “osjećaj da smo onakvi kakvi smo u vlastitoj mašti.”(Z.T.Moreno 1971).
Katarza se odnosi na emocionalnu ekspresiju, na ono kada nešto što je zatvoreno u nama, a što ima prirodnu tendenciju da izadje napolje, konačno biva ispoljeno. Katarza se može razumijeti kao: “dovršavanje prethodno spriječenih ili prekinutih sekvenci self-ekspresije, koje bi se desile kao prirodna reakcija na neko iskustvo da to nije bilo osujećeno” (Nichols i Efran 1985).
Moreno je u pojam katarze uključivao “ne samo oslobađanje i rasterećenje od emocija, već i integraciju i uvodjenje reda; ne samo ponovno proživljavanje prošlosti već istinsko življenje sada i ovdje; ne samo redukciju intrapsihičke tenzije već i razrešenje interpersonalnih konflikata…”
Akcijski uvid
U psihodramskoj akciji se ostvaruje tzv. akcijski uvid. To je kognitivni scenski uvid praćen emocionalnim angažmanom. Akcioni uvid i njegova prorada su osnova svake promjene pomoću psihodrame.
Akcijski uvid je postignut jedino u akciji, primjerice : dok se protagonist kreće uokolo ili čak stoji mirno, dok nešto gura po sceni, ili dok proizvodi zvukove, geste ili riječi; drugim riječima – komunicira kroz akcijski jezik. Akcijski uvid je proživljen različito od različitih ljudi. Ovo je ilustrirano slijedećim izjavama od strane participanata koje smo pitali o njihovom osobnim iskustvima akcijskih uvida u psihodrami:
„Moje tijelo je bilo otvoreno svakoj senzaciji i ja sam znala što sam osjećala.“ „Ja sam bi svjestan svoji potreba i motiva i prepoznao sam osobne posljedice svojih akcija.“ „ Sjećanja su otkrivena, i osjećao sam da sam blizu pronalaska nečeg što je bilo skriveno duboko unutra mene dugo vremena.“ „ Odvojeni elementi mene su ujedinjeni.“ „ Bilo je to kao da sam napokon mogao pronaći „smisao mene“ i mog života.“
Akcijski uvid se može učiniti kao iznenadni bljesak ili provala shvaćanja – „Aha! To je to!“- ili kao postepenu ekspanziju otkrića tijekom dugog perioda. Nemoguće je, međutim, utvrditi tko ga je imao, a tko nije. Uvid nije „ili- ili“ , tj. ili ga imaš ili ga nemaš fenomen. treba ga radije gledati kao na proces u kojem netko postaje sve više i više svjestan i otvoren prema senzacijama kroz život.
Tele faktor
Značaj interpersonalnih relacija u psihodrami naglašavao je i sam Moreno koji je psihodramu nazivao “interpersonalnom terapijom”. On je smatrao da su “susreti” članova grupe kao i članova sa terapeutom esencijalni za psihodramski proces bez obzira da li se odigravaju u toku seanse ili van nje.
Za razliku od transfera, tele se ne odnosi na repeticiju prošlih iskustava koja remete sadašnjost, već na nov i adekvatan odgovor na sadašnju situaciju. U psihoanalizi se ne -transferni ili stvarni aspekti odnosa izmedju terapeuta i klijenta nazivaju “terapijska alijansa”.
Ovaj pojam je veoma sličan pojmu tele-a, naglašavajući vrstu istinskog razumijvanja izmedju dvije stvarne osobe (terapeuta i klijenta) bez čega ne bi bila moguća suradnja.
I psihodramatičari i psihoanalitičari slažu se, dakle, da je transfer iako univerzalno prisutan, nepoželjan u interpersonalnim relacijama i da u psihoterapijskom procesu može biti vrijedan materijal čija prorada omogućava da bolje razumijemo interpersonalne konflikte klijenta.
Psihodrama ima za cilj da korigira poremećene percepcije klijenta, da mu pomogne da preraste i nadjača transferne relacije i da uspostavi autentične ljudske odnose. Da bi se to postiglo terapeut treba da razvije i prihvati realan odnos koji postoji izmedju njega i klijenta kao dva autentična ljudska bića.
Elementi i tijek seanse
Psihodramski postupak realizira se u grupi. Grupa je od višestruke važnosti jer osigurava podržavajuću klimu koja je potrebna članovima za iznošenje i rad na svojim temama.
Osnovna pravila rada s grupom baziraju se na principima diskrecije, povjerljivosti i dobronamjernosti kako prema sebi, tako i prema drugim učesnicima u procesu.
Broj članova određen je karakterom i ciljem grupe. Kontinuiran rad u psihodrami podrazumijeva formiranje grupa sa optimalan brojem koji se kreće od 8 do 16 članova. U psihodrami optimalno vrijeme trajanja seanse je između 150 – 180 minuta.
Za kraj je potrebno dodati da je grupa polje na kome se uspostavljaju različite interpersonalne relacije što omogućava identifikaciju i razumijevanje interpersonalnih relacija u životu članova grupe, ali ona je i mjesto na kome se mogu uspostaviti nove, kvalitetne i autentične međuljudske interakcije.
Marko Škopac, psihodramski koterapeut
bglavac
edin.kecanovic
