"Zagrljaj u duši" ...prisjetila sam se jednog doživljaja iz tramvaja....išla sam na posao..šta da Vam pričam svi znadete, kako je to ujutro na putu do posla,bez kave,vani nešto sipi,hladno itd.Uđem u tramvaj,sjednem negdje otraga...dremuckam...odjednom, naprijed neka buka , vika,galama...mislim...briga me...ali tramvaj stane na pola stanice.Dignem se ,da preko ljudi vidim o ćemu se radi.Neki mladić,gora od čovijeka,urla na vozaća.Vozać tiho odgovara,ali što je ovaj tiši, to je drugi glasniji.Odjednom diže se vozač i izlazi iz svoje kabine,vidno ljut.Tog časa sam se tako prestrašila, da nisam bila ni svijesna šta radim.Potrčala sam prema njima,zapinjala o ljude, koji su samo stajali i gledali "šta će biti".Svom snagom sam se zaletjela u mladog čovjeka i čvrsto ga zagrlila "nisam puštala".Oboje su ostali zatečeni...u dijeliću sekunde "ko zaleđeni", a onda se mladić lagano izvukao iz mog zagrljaja i u jednom skoku napustio tramvaj...Sve se odjednom smirilo, sve silnice su popustile,bila sam slaba i silno umorna...netko mi je ponudio mjesto.Bila sam zahvalna.Tramvaj je krenuo...Razmišljala sam...šta mi bi...i odjednom se sjetih, čitala sam da se tako mogu riješiti sukobi....intuicija mi je ponudila riješenje, a ja sam prihvatila i neznajući u što se upuštam....Da sam i trenutak racionalno razmislila...strah bi me sputao...a ona dva aktera bi se potukla i to gadno , jer je tako izgledalo.Danas sam ponosna na sebe i "zagrljaj, koji nitko nije tražio"