I bi tako... Ovo je stih zbog kojeg mi najviše nedostaje moj spomenar... Bio je napisan rukom moje simpatije iz tamo negdje dalekih nižih razreda osnovne škole... Uz prekrasno nacrtanu ružu, za koju sam prilično uvjerena da je nije crtala tuđa ruka... Kako je napisao, tako je i bilo... Petica puno, ruža tako malo...

Bilo je tu još nekoliko posebno dragih ljudi koji su ispunili svatko svoju stranicu... Onda se desilo da mi je netko u srednjoj školi izgubio spomenar. Rado bih ga imala. Koliko god se tu znalo ispisivati banalnih malih stihova, toliko je lijepo prisjetiti se nekih ljudi koji kasnije nestanu putem.

Imam molbu za svih vas koji se sjećate ili kojima su pri ruci vaši spomenari: da li biste mi u komentarima stvorili novi ? Dapače, hajde da nam bude zajednički... Počnimo od onih klasičnih: tko te voli više od mene... :)))))

A neki od vas možda imaju i spomenare svojih predaka ? Čini mi se da se kod moje mame nalazi bakin... Kad se vratim kući, potrudit ću se da potražim mogu li doći do pjesmica koje su se ispisivale u pretprošlom stoljeću, obećavam...

Eto, kad smo kod ruža... ljubim vas svih :)