Apostol Ivan na sličan način u svojoj poslanici upozorava:

Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet. (1Iv 4,1)

Za provjeru duhova potreban je ne samo dar nego i kršćanska zrelost i iskustvo:

A za zrele je tvrda hrana, za one koji imaju iskustvom izvježbana čula za rasuđivanje dobra i zla. (Heb 5,14)

Jasno je, dakle, da u duhovnom životu postoji mogućnost da upadnemo u zabludu, zastranimo, pa čak i izgubimo se. Nije, naime, sve što je duhovno dobro, niti je sve od Boga.

U današnjem svijetu, zbog ozračja materijalizma i racionalizma, mnogi su ljudi potpuno izgubili smisao za duhovno. Ali budući da je čovjek i duh, a ne samo tijelo ili samo razum, težnja za duhovnim postoji u njegovu biću. Zbog toga je razumljivo da će mnoge osobe koje su odrasle u ozračju u kojemu nije bilo prave vjere, a koje unatoč tomu osjećaju privlačnost prema duhovnome, prihvatiti prvu duhovnu ponudu koja naiđe i raspiri njihovu potrebu za duhovnim.

I mnogi kršćani koji su to samo po imenu i u čijim je obiteljima kršćanstvo očuvano samo tradicija i lijepi običaji, pokušat će utažiti svoju žeđ za duhovnim na mjestu koje im se prvo ponudi dovoljno snažnim intenzitetom. Mnogi �racionalni� ljudi za koje su Duh Sveti ili sakramenti priče za malu djecu - jer ih nisu u odrasloj dobi na pravi način doživjeli i upoznali - spremno će prihvatiti krivovjerje ili čak praznovjerje i magiju pod krinkom duhovnosti �novoga doba� (New Age).

Postoje danas i mnogi ljudi koji kažu da vjeruju u Krista, ali kao da im to nije dovoljno, bave se i različitim drugim duhovnostima i praksama nespojivima s Kristovom porukom. Isus je svjetlo svijeta i tko istinski u njega vjeruje i ide za njim može u njemu pronaći i od njega primiti sve što mu je potrebno. Tko uz Isusa traži druge duhovnosti sličan je čovjeku koji pali žarulju u suncem obasjanoj sobi. Osoba koja pokušava �nadopuniti� kršćanstvo iskustvom drugih duhovnosti vjerojatno još nije susrela Krista na pravi način, niti upoznala ljubav, mir i radost koju samo on može dati.

Ali drugi duh nije čovjeku samo nepotreban, višak od kojega �ne boli glava�, nego golema barijera između čovjeka i Boga. Isus jasno upozorava da se ne može služiti dvojici gospodara (Lk 16,13). Ako želimo od Boga primiti blagoslov, milost i mir, sve ono što nam mnogi nude a samo on može dati, njega moramo staviti na prvo mjesto, u središte svog života. Moramo se potpuno pouzdati u njega i ne �osiguravati se� i na drugoj strani. Jedino tako možemo biti potpuno otvoreni za sve ono što nam Bog u svojoj ljubavi želi dati.

Ako sve što jesmo i što imamo predamo njemu, od njega ćemo i primiti sve - ne samo ono što tražimo nego stostruko više. Bog nikome ne ostaje dužan, nego daruje u preobilju. Ali on traži naše cijelo i nepodijeljeno srce, da mu budemo potpuno vjerni. U tome smislu Bog je, ljudskim jezikom govoreći, ljubomoran Bog. On nam mora biti mjerilo svih stvari i cilj. Sve ostalo samo je sredstvo i način da dođemo do njega, izvora života i prave sreće: dobro ako nas vodi k njemu, a loše ako nas odvlači od njega.

Kad se razbolimo, odjednom se sa svih strana pojavi mnoštvo duhovnih ponuda, od kojih su mnoge možda i dobronamjerne, a ipak ne vode Bogu. Upravo zbog bolesti otvoreni smo i spremni prihvatiti sve što se nudi, osobito u teškim slučajevima. Čini nam se da �nemamo što izgubiti�; zapravo, možemo puno toga izgubiti ako nismo razboriti.

Za osobu koju zanima neka duhovnost ili praksa od velike je važnosti da se informira i upozna tu duhovnost prije nego se za nju odluči, i u uobičajenim bi okolnostima to i sigurno i učinila. Ali u bolesti za to često nemamo dovoljno snage. Takve se ponude obično jave kad smo najranjiviji i u najtežem stanju. U tom je smislu bolesnik laka meta onih koji mu žele nametnuti svoj svjetonazor ili čak na njegovoj nevolji zaraditi. Zato je neobično važno da bolesnik bude dobro obaviješten i da svoju odluku donese u slobodi.

Sv. Ignacije kaže da u stvorenome svijetu ništa nije samo po sebi dobro ni samo po sebi loše, nego je dobro ili loše onoliko koliko me dovodi bliže Bogu, odnosno udaljava od njega. Tako me i zdravlje, stečeno po svaku cijenu, na način koji nije u skladu s Božjom voljom i njegovim zapovijedima, može udaljiti od Boga i naškodititi mi u duhovnom smislu. U tome se svjetlu mogu shvatiti i ove Isusove riječi:

Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi? (Lk 9,25)

www.katolici.org