Crni san je potrgao razapetu koprenu stvarnosti i poveo me opet u neke prostore gdje sam spojila vrijednost zaborava sa polovicom svog srca i nasmijala se. Nekad, u bijelo umotan život, što je tihim izdisajima klizio iz mene, sada me vodi nečem bliskom – u grumen nekadašnjeg bola. Zagrabila sam i izvukla zmiju… Strepnja da ću ostati u svojoj krtetci nije se ostvarila... Čula sam pticu prelomljenog krila kako me zaziva i njen zov je zamro u meni… Neupućena u vrijednost zaborava, u buduće jutro ušetala sam ista kakva sam se budila… Ma, kome treba moja istina, osim meni samoj?? Živim sa spajanjem života i duše, bez odvajanja. U očima još uvijek nosim ono vječno pitanje sa morskog dna: je li stvarno tako mekano kako ga opisuju?? Čitam neka slova napisana na nekoj bezbojnoj površini i vidim: to više nisu moja tužna plava slova… Oni koji su dotakli dno, isplivali su na površinu. Oni koji nisu dotakli dno, još uvijek putuju prema dnu… Dug je to put, sve ovisi o tome koliko i kako ronimo prema istini… o sebi…Rekla sam mu: ''povedi me''. Rekao je: "kreni"… Izvor vječnog polarnog brida što je rezao tako oštro, bez prokletstva je promijenio sve što sam do sada znala – o sebi.