Ispod tanke bijele kore breze pronašla sam tamnu crtu koja me opet odvela u svijet tuge i suza. Iako mi je temperatura tijela bila povišena, u mraku sam izlila rijeku što je otišla u nepovrat. Te slučajne riječi, koje su poput ptica grabljivica raskidale moje srce, vratile su me u zavjetrinu tvog imena gdje je uvijek mekano dno, mirno i spokojno. Pokretni most između mene i tog dna je poluspušten. Ne može se prijeći, ispod nas je provalija. Kroz mene nije prošla svjetlost. Tama je zauzela svoj položaj i obavila cijelim plaštem moju dušu. Iako sam s njim, jednako smo udaljeni kao i kad nisam bila. Slažem kockice, kretnje su mi usporene, ptice odnose zvijezde u nepovrat bijelog dana. Potopila bih sve svoje naivne snove u duboku vodu, zagrlila bih život između oba kraja i zaustavila vrijeme – da mogu. U vremenu koje prolazi, zaleđujem komad po komad srca i ne dam više nikome da mi ga otkida i pogosti se njime tako olako. Ta karika što me spaja s tobom je jedino mjesto gdje zalazim umorna od tuge i vedrog lica. Umorilo me ovo vedro lice, umorile su me moje širom otvorene oči. Najjednostavnija stvar je najkompliciranija. I dok je jučerašnji dan klizio u svoj nepovrat, krilati San me liječio, davao mi je tajnovite poruke iz kojih ću pokušati pročitati put za dalji nastavak života. Ne možeš ujediniti razdvojeno, ali možeš ujediniti sebe. Teško vrijeme je bilo i ostaje za ovakve duše poput moje. Proces zaleđivanja je počeo, a finalna crta će oblikovati ledeno srce koje će kucati samo za sebe.