Svijet koji se neprestano sastoji od odredišta, bez puto­vanja između njih, svijet u kojem je jedina vrijednost „stići negdje" što je brže moguće, postaje svijet bez suštine.

Čovjek može stići bilo gdje i svuda a što je to vjerojatnije, manje vrijedi stići bilo gdje ili svuda. Pošto su točke do kojih se ide suviše apstraktne, previše euklidovske da bi se u njima uživalo, to sve mnogo podsjeća na jedenje samih krajeva banane a da se ne dođe do onoga što je između.

Smisao je ovih umjetnosti, dakle, u bavljenju njima, ne u postignućima. Još više, njiho­va prava radost leži u onome što ispadne nenamjerno tijekom vježbe, kao što ni radost putovanja nije ni približno tako ve­lika u stizanju u mjesto kuda smo pošli, koliko u neočekiva­nim iznenađenjima na putu.

Planirana iznenađenja u istoj su mjeri protriječnosti kao i namjerni satori, a tko god teži satoriju sličan je onome tko sebi šalje novogodišnje poklone jer se boji da će ga drugi zaboraviti.

Čovjek se, naprosto, mora suočiti sa činjenicom da je zen ona strana života koja apsolutno nije pod našom kontrolom i neće nam se otkriti koliko god je silili, dovijali se i pravili smicalice, što samo proizvodi falsifikate pravih stvari. Ali, posljednja riječ zena nije apsolutni dualizam — prilično jalov svijet kontrolirane akcije, s jedne strane, i spontani svijet nekontroliranog iznenađenja, na drugoj. Jer tko kontrolira kontrolora?

Pošto zen ne uvodi krajnji dualizam između kontrolora i kontroliranoga, uma i tijela, duhovnog i materijalnog, uvijek postoji svjesni „fiziološki" aspekt ovih tehnika, bilo da se zen vježba kroz za-zen ili cha-no-yu ili kendo, velika važnost se pridaje načinu disanja. Disanje nije samo jedan od dva osnovna ritma tijela; ono je, također, i proces u kojem kon­trola i spontanost, voljna i nevoljna djelatnost, nalaze svoju očiglednu istovjetnost.

Mnogo prije pojave zena, i indijska joga i kineski taoizam prakticirali su „obraćanje pažnje na dah", s namjerom da mu dopuste — ne da ga prisile — da bude što sporiji i tiši.

Fiziološki i psihološki, veza između disanja i „uvida" nije sasvim jasna. Ali, ako čovjeka promatramo kao proces, ne kao entitet, prije kao ritam nego strukturu, očigledno disanje je nešto što on obavlja — i stoga jeste — neprestano. Prema tome, hvatanje daha plućima ide ruku pod ruku sa hvatanjem za život.

Takozvano „normalno" disanje uvijek je isprekidano i uznemireno. Zrak se uvijek zadržava i ne ispušta u potpu­nosti, jer čovjek je, izgleda, nesposoban da ga „pusti" da ide svojim putem kroz pluća. Dišemo prisilno, ne slobodno. Tehnika, stoga, započinje poticanjem potpunog izdisanja — zrak treba ispustiti kao da ogromna olovna kugla uranja kroz pluća i trbuh, sve dok se ne smjesti na zemlju. Tada se dopušta da udisaj slijedi kao čisto refleksna radnja. Zrak se ne udiše aktivno; njemu je samo dopušteno da uđe — i onda, kada su pluća ugodno napunjena, ponovo

mu se dozvoljava da izađe, s tim što prispodoba olovne kugle daje osjećaj „ispadanja", za razliku od istiskivanja.

Mogli, bismo otići tako daleko da tvrdimo kako je ovaj način disanja sam zen po svom fiziološkom aspektu. Opet, kao i sa svim drugim njegovim aspektima, njega ometa stremljenje, a s tog razloga početnici često padaju u uznemire­nost, osjećajući se nesposobnima da dišu ako to svjesno ne kontroliraju.

Ali, baš kao što nema potrebe pokušavati da se bude u skladu sa taom, da se vidi, čuje, tako se mora za­pamtiti da će disanje uvijek brinuti o sebi. To nije u tolikoj mjeri „vježbanje" disanja, koliko je „zadržavanje i ispušta­nje" daha, a ozbiljna je greška prihvatiti to kao prisilnu di­sciplinu koju treba upražnjavati sa „ciljem u glavi".

Ovakav način disanja ne primjenjuje se samo u poseb­nim situacijama. Kao i čitav zen, važi za sve okolnosti, a na taj način svaka ljudska djelatnost može postati oblik za-zena.

Primjena zena nije ograničena na formalne umjetnosti, a, s druge strane, ne zahtjeva strogo određen položaj sjedenja za-zen rituala.

Pokojni Dr. Kunihiko Hashida, neprestani učenik zena i urednik Dogenovih djela, nikada nije prakticirao formalni za-zen. Njegova „primjena zena" bilo je izučavanje fizike, a da bi naznačio svoj stav, imao je običaj da kaže kako mu je životno djelo bilo „izučavanje", ne „izučavanje nauke".

nastavlja se…