Vrijeme, kao pucketanje vatre u kaminu, uzima predzadnji dah anđela i zajedno sagorijevaju u kutu zvjezdanog neba za kojeg nitko ne zna. Znakovi su znakoviti. Glupa rečenica. Iako u trenutku izgubim pojam da je ipak sve rečeno jezikom ptica, savršeno razumijem znakovite znakove. Je li mi vrijeme za promjenu mene u meni? Je li mi vrijeme primiti poruku meni od mene iz mene? Glupa rečenica. Nerazumljiva. Za slijepe – nevidljiva. Za gluhe – nečujna. Za neosjetljive – bezbojna. A tako moćna. Sve dublje bih zaronila u svoje potonule svjetove, kao nekad. Recidiv? Opet glupa riječ. Skratila sam priču. A tema se produžila. Zaobišla je centar i nastanila se u kutu oka otkud se skidaju iskrivljene slike i odlaze u Svemir po novi nemir. Prošaptala sam svoje ime. Glupa rečenica. Završit ću priču. Za večeras. Ima toga još, a moja neprilagođenost će nestati u jednom pametnom trenutku. Kada? Vjerojatno, za 3 noći.