Život nekih ljudi je pustinja, gdje rastu krila mašte i odvode ih u lutanja. Žuti pijesak i žedan kaktus u duši pričaju priče osamljenika, pjesnika i lutalica. Vjetar briše već rođene dine u pijesku, nailazim na pustinjaka, suhog i mističnog, koristim znakove neba da bih objasnila tajne … Znakovi… ispred mene… iza mene… u daljinama… Reći ću nešto, ali tiho i najtiše. Hladno je. Koža ne osjeća dah. Otkud vino na stolu? Otkud svjetlost svijeće? Otkud nebo u očima? Otkud ova plava slova osvijetljena svjetlom duše? Otkud? Sve je to dijalog – duše.
bglavac
irida
edin.kecanovic
